Kultura i nekultura humora

 

 

Jedna od najspominjanijih riječi prošloga desetljeća, a koja obilježava i ovo desetljeće, jest kriza. Ne bih bio daleko od istine kada bih rekao da o krizi govori baš svatko. Svatko govori upravo iz činjenice jer ona svakoga dotiče. Razlika govora i raz-govora o krizi jest samo motrište s kojega se ona promatra. Dok neki krizu prvotno promatraju kao socijalnu i/ili gospodarsku, malo tko govori ili piše o krizi čovjeka i njegovih odnosa. Živimo u vremenu zaborava čovjeka kojega pjevač izriče riječima Gdje je nestao čovjek? 

 

Čovjek kao da je zaboravio da se pitanje čovjeka zbiljski i neizbježno podiže pred njim samim, pa se, dajući istovremeno odgovore na mnoga druga neriješena pitanja, pitanja o samoj biti i naravi čovjeka zaobilazi ili ne dotiče. Govoreći o kršćanstvu i krizi suprotstavljenih kultura, Joseph Ratzinger ističe da na današnjem čovjeku više ne odsijeva sjaj stvorenosti na sliku Božju kao ono što čovjeku daje dostojanstvo i nepovrjedivost, nego samo moć ljudskih sposobnosti. U samom čovjeku, dakle, dolazi do sučeljavanja kultura.

 

 

Imajući u vidu ovako promatranu zbilju, postavlja se pitanje zašto pisati i govoriti o kulturi i nekulturi humora kada je toliko bitnijih stvarnosti koje nas dotiču i na koje trebamo tražiti odgovore? Koja svrha pisati o humoru i njegovim izražajnim formama poput smijeha, šala i pošalica kada smo se zaboravili i/ili prestali smijati? Možda bi bilo bolje pomno raščlaniti žalost i tugu kako bismo ljudima pomogli prevladati spomenutu krizu. Temeljna nerazumijevanja bilo čovjeka ili humora proizlaze iz nerazumijevanja samih pojmova: Tko je čovjek te što je humor? Kada bismo jasnije i razgovijetnije odgovorili na prvo ili drugo, stvarnosti bi nam bile upravo onako kako su odgovorene - jasnije i razgovijetnije. 

 
U ovom radu dotičem temu kulture odnosno nekulture humora. Pritom nije moguće istaći sve vidove ove široke tematike. Temeljna nakana rada jest ukazati (ne pokazati!) na poteškoće koje se javljaju u ljudskim odnosima pri nepravilnoj uporabi humora te kako se u takvim odnosima skrivaju grijesi koji (očito) ostaju neprimjetni. U ovom se radu želi moralno vrednovati (zlo)uporaba humora i dati način ispravne uporabe. Pritom rabim pojam humor koji je širi od pojmova smijeha, ismijavanja i ruganja jer će se moći vidjeti kako je humor duboko pitanje i izričaj samoga čovjeka. On pripada nečemu bitno ljudskom. Unaprijed određeni broj stranica ne daje mogućnost šireg i dubljeg uvida u problematiku koju dotičem. Stoga se u radu ograničujem na neke momente zadane tematike.

 

 

Da bismo bolje shvatili poteškoće koje se javljaju u međuljudskim odnosima prilikom uporabe humora, potrebno je vidjeti korijen istih. Ovdje treba krenuti od momenta kulture. Pritom prvotno mislim na »cultura animi - njegovanje, uređivanje i uobličavanje duha, tj. briga o samome sebi koja omogućuje postići stanovitu zaokruženost i cjelovitost osobe.« (I. Ivanda) Neprestan i ustrajan rad na uobličavanju vlastitog duha osposobljava osobu vidjeti dalje i šire. Daje joj jasniji uvid u događaje i stvari. 

 

Ovdje uobličavanje duha prvotno promatram s kršćanskog motrišta. Kultura, dakle, obuhvaća sve bitne dimenzije čovjekova samoočitovanja. Obuhvaća njegov govor, riječi i šutnju. Stoga nije beznačajno ono što i kako čovjek čita, sluša, gleda i govori. Kršćanski bi ideal bio opčinjenost Logosom - Božjom Riječju, gdje bi se u trajnom susretu s osobom Isusa Krista uobličavao i njegovao vlastiti duh. Susret s Riječju nas uči riječi i rječitosti, uči nas govoriti odmjereno i umjereno. 

 

 

Puninu vlastite osobe ne možemo postići ukoliko smo lišeni susreta s Onim koji je potpuni i pravi čovjek. Rascjep čovjekova duha dolazi u slobodnom odbijanju Boga i njegove Riječi. Što čovjek više odbija susret s Logosom - Smislom i sam upada u besmisao i beznađe. Nastaje praznina koju se nastoji ispuniti svakojakim sadržajima. Nerijetko su upravo riječi one koje u svojoj nagomilanosti i suvišnosti razotkrivaju stanje čovjekova duha. Martin Heidegger je to nazvao »das Gerede - brbljanje«, dakle, sve ono što je udaljeno od ispravnog i izvornog govora. 

 

Budući da čovjek vlastiti duh ne njeguje u odnosu s daškom Duha, lako mu duh postaje zadah. Sve riječi koje izlaze iz njegovih usta zapravo su samo način skrivanja ogromne praznine nad kojom čovjek zjapi. Stoga nije čudno da u našim međusobnim odnosima prevladavaju nadglasavanja, prepucavanja, omalovažavanja i rasprave. Sve je to samo ozbiljan pokazatelj neimaštine duha. Nadalje, događaji se nižu sami. Sve veći besmisao biva izobličen suvišnim riječima koje nerijetko prelaze u ruganje, ismijavanje, podcjenjivanje. Iz vlastite ranjenosti i načetosti duha čovjek ranjava i načima drugoga. Tamo gdje je nestala opčinjenost Logosom zavlada raščinjenost bića. Poznato je tko raščinjava, razdjeljuje i ubija. Sapienti sat!

 

 

 

Poznati francuski personalist Emmanuel Mounier na početku Drugoga svjetskog rata, želeći ukazati na težinu i ozbiljnost trenutka, u jednom pismu piše: »Prestali smo se smijati!« Danas se ne vodi nijedan rat takvih razmjera, ali težina i ozbiljnost trenutka su na svakom koraku. Jedan usputan pogled na zbilju koja nas okružuje daje nam povoda za ovakvo razmišljanje. Upravo je stanje ljudskog duha vlastiti odraz našlo u kulturi odnosno nekulturi humora. Stoga je humor zoran pokazatelj nutarnjeg ozračja samoga čovjeka. Kao što je već navedeno u uvodu, humor predstavlja duboko pitanje i izričaj samoga čovjeka. Sama provizorna odrednica humora kao nutarnjeg ozračja čovjeka ukazuje na njegovu slojevitost. Ta se slojevitost pokazuje upravo iz slojevitosti samoga čovjeka i njegovih odnosa.

 

Kultura humora. »Humor bi bio čovjekova metafizička sklonost radosti i veselju. On uspijeva stvoriti ozračje u kojem se, barem nakratko, zaboravlja bol i rastrganost bivovanja. On ublažava bridove našega svakodnevlja, teške i tegobne situacije koje umije olakšati, nadvladati i pobijediti. On je svojevrsna reinterpretacija zbiljnosti u koju se unosi ozračje radosti i optimizma ublažavajući tegobu i težinu stanja.« (I. Ivanda) Ovo je srž onoga što je istinski humor u sebi. No, nas ovdje zanima naličje humora, trenutci kada se humor pretvara u opasnog razarača odnosa.

 

 

Nekultura humora. Rijetko koji čovjek na svijetu ne bi želio biti smiješan. Smijeh koji je vanjsko očitovanje humora privlači pažnju drugoga. Šaljiv čovjek oko sebe uvijek ima zainteresirane slušače, one koji jedva čekaju čuti nešto novo i zabavno. Samo po sebi to i nije loše. No, postoje trenutci kada se u silnoj želji za »ispadanjem smiješnim« vrijeđa i omalovažava druga osoba. Humor se tada pretvara u ubojicu drugoga. Ne preza se ni pred čim kako bi se nekoga izrugalo ili ismijalo. Najčešće su to nesrazmjeri ili mane tijela drugoga koji postaje žrtvom. To je prvi vid humora. (Podjelu na prvi i drugi vid humora preuzimam iz: Ivica RAGUŽ, Teologija humora, u: Vesperae sapientiae christianae. Tribine 1, I. Raguž (ur.), Zagreb, 2003., 108-133.) 

Ono što me ovdje, kao osobu koja studira moralnu teologiju dotiče, jest da je takav oblik humora izravno usmjeren protiv nepovrjedivosti i dostojanstva same ljudske osobe. Osobno smatram da je to udar na samoga Stvoritelja koji čovjeka stvara na svoju sliku. No, ovakva uporaba humora često je skrivena upravo smijehom koji je zapravo privid smijeha, pa čovjek koji vrijeđa i ne zna da vrijeđa. Naime, narav grijeha je takva da želi biti skrivena, ostati iza zavjese dok publika plješće cirkusantu ili zabavljaču koji je svoj »posao« dobro obavio i zadovoljio tek gledatelja. Smijeh i oduševljenje naizgled prikrivaju duboki jaz u samome zabavljaču dok se žrtvi nezacijeljene rane još više produbljuju. Ono što je naizgled komično, u svojoj je bîti tragično. Ovakav je humor, dakle, usmjeren na nesrazmjer tijela.

 

 

Drugi vid humora jest oprečnost između životnoga i mehaničkoga. Naime, salve smijeha izazivaju događaji u kojima primjećujemo da osobi izmiče kontrola na situacijom dok se ona svim silama bori istu zadržati. Ovdje je samo okviran prikaz toga iako se iz ovoga razvija čitav spektar drugih komičnih situacija u kojima osoba ne uspijeva kontrolirati ono nužno s onim životnim. Ovakve su osobe u opasnosti zanijekati stvarnost i živjeti u laži jer sebi ne dopuštaju pogrješku. Ono što je dužnost onima koji takvo što promatraju jest da smijeh ne prijeđe u ruganje nego da se pokuša pomoći osobi nadvladati spomenutu oprečnost.

 

 

Da bi nam ovakva uporaba humora bila jasnija, pritom je ne opravdavajući, trebamo krenuti od samoga čovjeka koji takvo što čini. Najčešće su ovakvoj uporabi skloni ljudi koji su sami duboko ranjeni i čija je egzistencija duboko rascjepkana usamljenošću, otuđenošću, žeđi za prihvaćanjem, blizinom i nježnošću, u konačnici čežnjom za ljubavlju. To su »die Wunden der Zeit - rane vremena«, napisa češki teolog Tomáš Halík. Vjerojatno su vrijeđanja i omalovažavanja kroz humor kod neke osobe razmjerna primljenim uvrjedama i omalovažavanjima. Iz nezacijeljenih rana proizlaze mogućnosti otvaranja rana drugima. Naime, to djeluje kao svojevrsni obrambeni mehanizam. Na nama je da ne bivamo ravnodušni prema ovakvim pojavama u svojoj okolici nego da tiho i nenametljivo djelujemo. 

 

Kao što se moglo pročitati s prethodnih stranica, nezdrav i nekultiviran humor je često odraz nutarnjeg ozračja čovjeka koji je zapustio njegu vlastitog duha. Stoga, kao pomoć takvima potrebna je upravo njega, svojevrsna kupka duše. Budući da nezdrava uporaba humora otvara mogućnosti grijehu, zaražene osobe treba osvijestiti za pokajanje i iskustvo oproštenja u sakramentu pomirenja. Potrebno je doticati nezaliječene rane, ponovno započeti u mozaik slagati rastrganu egzistenciju, otvoriti vlastiti duh vjetru Duha. Čovjeku kojem je nezdravi humor svakodnevna hrana ne možemo pomoći govoreći samo kako je loše to što čini. Time bismo se zadržali samo na izražajnoj formi koja unutar sebe krije puno slojevitije poteškoće koje su korijen nezdravog ponašanja. 

 

 

Neosporno je da nezdrav humor treba prokazivati, ali ne i osobu. Neosporno je da takav humor treba osuditi, ali ne i grješnika. Ovime se vraćam izvornoj ideji s kojom sam i započeo ovaj rad. Čovjek je u krizi. On je najugroženiji. Njegovo dostojanstvo se niječe. Njemu trebamo dotaknuti rane. To možemo upravo onim o čemu smo govorili - humorom! Humorom koji će proizlaziti iz duboke prožetosti Duhom Svetim kao duh radosti, smijeha i veselja ima snagu i moć olakšati tegobe nezdravog humora i nadvladati težinu stanja ljudskog duha. Otvorimo se poticajima Duha nanovo otkrivajući skriveno dostojanstvo čovjeka kao slike Božje.