Donosimo drugi dio članka o odnosu katoliciteta i nacionaliteta

1.     DIMENZIJE KATOLICIZMA[1]

Ovo poglavlje, kao što mu samo ime kaže, želi produbiti temu katolicizma. Temi pristupa, kao što je u uvodu navedeno, ponajprije s dogmatsko-fundamentalnog aspekta. U sebi sadrži tri podnaslova koji tematici pristupaju iz određenih vidova. Kao što i naslov poglavlja upućuje, pojmu katolicizma se ovdje pristupa u jednom širem kontekstu, koji se ne veže nužno, tj. barem ne strogo, na pojam Katoličke Crkve.

1.1    Opće teološke odrednice katoliciteta

      „Temelj je i identitet katoliciteta u Isusu Kristu.“[2] Baš taj temelj u sebi nosi zahtjev za konkretnošću.[3] Katolicizam, u teološkom smislu, nije isto što i univerzalnost. Naime, izrazom katolički u teološkom kontekstu se misli na jednoga koji u sebi, u istinsku cjelinu, okuplja razne dijelove.[4] On ih okuplja i ujedinjuje, ali tako da svaki od njih ostaje ono što jest u samome sebi. Prisjetimo se samo pavlovske slike mističnoga Tijela Crkve (1 Kor 12,27 i dr.). Ta razlika oslobađa prostor za postojanje zajednice koja nije ograničena geografijom ni brojkama.[5] Takav katolicitet, i s njim katolička (ovdje je katolička pridjev a ne dio naziva) Crkva, ima za cilj u sebi sjediniti sve ljude. Crkva bi u takvu poretku stvari bila majka svih ljudi, koja ih želi sve okupiti u svome krilu.[6]

      Ove nam postavke dopuštaju da katolicitet i Crkvu promatramo kao element sjedinjenja svih naroda. Iako ne daju svi teolozi prednost univerzalnoj Crkvi naspram mjesnih, ipak je i u tom slučaju neupitno da su mjesne Crkve temelj jedinstva ljudskoga roda u različitosti. Hans Küng ide još dalje kada tvrdi da pravi katolicitet na pripada isključivo Katoličkoj Crkvi, nego ga promatra kao ključ ekumenizma.[7] Dakle, katolicitet kao izvor jedinstva svih naroda ne može, i ne smije, biti sredstvo distinkcije jednoga naroda od drugih (njemu susjednih) niti on može biti u službi samo jednoga naroda na određenom području. Tu je važno, gore spomenuto, pretendiranje Katoličke Crkve da u sebi okuplja i ujedinjuje različito. Takvim se pretendiranjem Crkva sa svojim katolicizmom postavlja kao kategorija koja nadilazi nacionalitet pojedinog naroda i time biva za pripadnike tog nacionalnog korpusa kategorija od prvotnog značaja.

1.2    Crkva kao narod Božji

Drugi vatikanski koncil je za označavanje Crkve uzeo pojam Božji narod.[8] Važnost tog koraka je moguće razumjeti samo u kontekstu pretkoncilskih težnji da se kao osnova uzme pavlovski pojam Tijela Kristova. I jedna i druga slika imaju svoju važnost i povijesnu težinu. Međutim, slika naroda je do posljednjeg koncila bila dobrano gurnuta u pozadinu.[9]

      Nama je za razumijevanje teme rada iznimno važan izraz Božji narod. Nije potrebno nadugo i naširoko iznositi činjenicu da se izraz Božji narod prvotno odnosio na Židove. Oni su u Starom zavjetu izabrani Božji narod koji on izvodi iz Egipta i prati i vodi na putu kroz pustinju. Oni to nikada ne prestaju biti a oblici Božjeg izabranja srastaju s poviješću tog naroda. Tako je Bog onaj koji odabire suce, u doba kraljeva Bog je onaj od kojega dolazi kraljevsko pomazanje, a u proročkim navještajima Bog je onaj koji proroke šalje.

      Kardinal Walter Kasper ističe da Crkva ne postaje novi Božji narod, nego se nakalemljuje na Izraelovo deblo i tako postaje sudionikom spasenja. Stoga je crkva narod Božji po zajedništvu Židova i kršćana, kršćana koji su potekli od svih naroda, kultura i rasa.[10] No, Crkva pred sobom ima naglašen zahtjev da bude mesijanski Božji narod, tj. narod po kojem će se spasiti mnogi narodi svijeta. Ona tako postaje oruđe otkupljenja svijeta i na taj način odgovara na poziv da bude svjetlo svijeta i sol zemlje (Mt 5, 13-14). Dakle, Crkva ima univerzalno (katoličko) poslanje.[11]

      Također, kardinal Kasper u gore navedenim pretpostavkama vidi Crkvu kao ključ miroljubiva svijeta. Ta se miroljubivost ostvaruje kroz istinski katolicitet koji stoji na putu politiziranju pojma Narod Božji. U kontekstu politiziranja on navodi primjere ideologija koje su određene narode i carstva pojednostavljeno poistovjećivali s Narodom Božjim. Spomenimo samo nacističku ideologiju o njemačkom narodu kao izabranom narodu.[12]

      Osim toga, prema Kasperu podudarnost Crkve i određenog društva znak je da neki model društva pripada prošlosti. To naglašava jer često takva poistovjećivanja vode u zatvaranje dotičnog društva i konačno do sektaškog ponašanja, koje je naravno u suprotnosti s katoličkim, tj. s biti katolicizma.[13]

1.3    Crkva, klica jedinstva[14]

       Autor u podnaslovu navedenog imena članka povezuje ulogu Crkve u čovječanstvu s globalizacijom u svijetu.[15] To nam se odmah nameće kao zanimljiva aktualizacija o kojoj vrijedi promišljati.

       Istina jest da se čovječanstvo u današnjem svijetu na neki način ujedinjuje pomoću znanstveno-tehničkog napretka. To čini mogućim da se ogromne geografske razdaljine prijeđu u malom vremenskog razdoblju.[16] Jednostavno rečeno svijet nikad nije bio tako malen. Također, znanstveno-tehnička dostignuća na području komunikacije čine mogućim stalan kontakt ljudi s različitih kontinenata. Uz asistenciju moderne tehnike čovjek čovjeka može vidjeti u realnom vremenu, makar on bio na drugom kraju svijeta. Repole dobro zapaža da su razine odnosa preko tih komunikacijskih medija vrlo upitne.[17] Stoga i jedinstvo utemeljeno na virtualnim odnosima postaje upitno.

       Upravo tu nastaje prostor u kojem kršćanstvo može nastupiti i osmisliti približavanje koje je plod globalizacije. Kršćanstvo je to kadro omogućiti zahvaljujući i svome, nadkonfesionalnom, katolicitetu, a Crkva koja se zove katolička u tome bi trebala prednjačiti. Kroz tu perspektivu promatrana problematika katoliciteta i nacionaliteta ponovno nam se pokazuje aktualnom. Ponovno imamo katolicitet kao element sjedinjenja, dok nacionalitet nema toliku širinu. Nacionalitet, doduše, ima određenu mogućnost dijelove cjeline učiniti koherentnijima. Ipak, tek katolicitet ima taj potencijal sjediniti čitavu „oikumene nastanjenu Zemlju.[18] Naravno, to jedinstvo bi bilo ono aktivno, u smislu koji okuplja, a ne pasivno, neorganski i statično.[19]