Duh Sveti je onaj koji posvećuje svoju zajednicu, onu istu koja mu se tako često zna iznevjeriti. Da se svetost prvenstveno odnosi na ljude, vjerojatno bismo ispovijedali vjeru u Crkvu „svetaca“, a ne u svetu Crkvu.
____________piše: fra Antonio
Vjerujem u Svetu Crkvu Katoličku. Da ovaj obrazac izgovorimo izvan liturgije ili osobne molitve, odgovarajući možda na nečiji upit u što vjerujem, u pamet mi nadolazi nekoliko odgovora našeg potencijalnog sugovornika, zapravo nekoliko različitih riječi koje u sebi sadrže isto značenje. U što? Pa kako? Crkva je institucija, nije sveta! U njoj ima svega samo ne svetosti! E, što se sve tamo radi... Mogao bi se naći još pokoji sličan odgovor. Ali, važnije je pitanje, imamo li mi protuodgovor na ove izazove? Usudio bih se reći, pomalo se bojeći da me se pogrešno ne shvati, možemo li uopće naći neki adekvatan odgovor? Pa, budimo iskreni, i sami se znamo upitati, kuda plovi ova lađa? Kako ću nekome nešto opravdati ako i sam vidim da je to isto trulo? Da nas razočaraju oni od kojih smo se najmanje nadali? Ali zašto smo ipak tu? Slijedeći knjigu Uvod u Kršćanstvo, koju je davno napisao (1967.) tada mladi teolog Joseph Ratzinger, današnji papa, koja me je i nadahnula na promišljanje o ovoj tematici, pokušat ću ukratko iznijeti što Crkva misli pod tim kada ispovijeda vjeru u Svetu Crkvu Katoličku. A za dublje proučavanje Vam preporučam ovo velebno djelo.
Članak vjere, odnosno treći dio počinje: vjerujem u Duha Svetoga, Svetu Crkvu Katoličku. Nama bi se činilo, bar na prvi pogled, da ovdje ispovijedamo vjeru u treću božansku osobu i u svetost Crkve. Ali, ako pažljivije proučimo, ili ako netko drugi prouči i nama to prenese, zapazit ćemo da u grčkom izvorniku uz pojam Duha Svetoga ne stoji član. To znači da se ne ispovijeda izravno vjera u treću božansku osobu (dakako da je to uključeno u to), nego se naglašava moć i djelovanje Duha Svetoga u povijesti, što je dovedeno u izravni kontekst s Crkvom, zajednicom u kojoj je taj Duh vidljiv, dajući zajednici različite darove u svrhu međusobnog služenja. Zato postaje jasno da se pojam svetosti ovdje odnosi na Boga, koji daje svojim vjernima svoga Duha. On je onaj koji posvećuje svoju zajednicu, onu istu koja mu se tako često zna iznevjeriti. Da se svetost prvenstveno odnosi na ljude, vjerojatno bismo ispovijedali vjeru u Crkvu „svetaca“, a ne u svetu Crkvu.Božja ljubav, koja se u svoj punini objavila u Isusu iz Nazareta, pretstavlja milost koja se nikim i ničim ne može i neće dokinuti, jer On vjeran ostaje, unatoč našoj nevjeri, i tako neprekidno posvećuje svoju Crkvu. A to posvećenje, ili drugačije rečeno, primanje Božjeg milosnog dara, je tako snažno prisutno u sakramentalnom životu Crkve, napose u slavlju Euharistije. Ona je aktualizacija onoga što je Krist za nas učinio, a to je djelo spasenja, kojim nam je otvorio put u život. Ne smijemo nikako s uma smesti ni sakrament krštenja, kojim smo postali, kako se to danas naglašava, djeca Božja. To je točno. Ali, bolje se vratiti u starinu i samo ukratko vidjeti što je u onome vremenu krštenje značilo. U starini su se, znamo, krstile odrasle osobe. Vrijeme priprave za krštenje je trajalo duge tri godine. I tada bi novokrštenik učinio ono što zapravo krštenje i znači, uronio u Krista, da bi, nakon primanja sakramenta, zajednica novokrštenike dodatno pozivala na rast u vjeri. Crkvena disciplina se s vremenom promijenila. Počela su se krštavati (opravdano) djeca. Ali je usporedo dobio na snazi jedan drugi sakrament, a to je pokora.
Sada nam se nadaju tri temelja na kojima počiva naša crkvenost, što nije prije svega institucionalnog karaktera, kako nam se zna spočitavati i gledati nas isključivo kao instituciju. Euharistija, Krštenje i pokora predstavljaju životnost. Euharistija kao aktualizacija Kristova spasenjskog djela ne znači ništa drugo nego međusobno činiti ono što je i Krist učinio: ljubiti jedan drugoga, služiti, biti na raspolaganju, rasteretiti...Krštenje i pokora ne znače ništa drugo nego uranjanje u Krista, što predstavlja uvijek iznova obraćenje, promjenu puta. Pogubno bi bilo ostati samo u sebi, uštogljen, ukočen, bez odnosa s Bogom i ljudima. Obraćenje uvijek iziskuje budnost, spremnost na zaokret.
Na kraju se vratimo Bogu. Je li uistinu vidljiv u Crkvi, tako grešnoj? Pođimo od same objave. Tko bi od nas, da ima moć, izabrao Izrael za svoj narod, pored tako moćnih susjeda i njihovih kraljevstava? A Bog izabra ono najmanje što je na tom području bilo nastanjeno. Čak nisu u početku ni bili nastanjeni gdje su sada. U Isusu uze na sebe ono što bi izazivalo sablazan kada bi se Boga gledalo na takav način. Postao je „prokletstvo“ za nas. Bez spektakularnosti je proveo mladost u malenome Nazaretu. Moglo bi se ovako u nedogled. I zato ću sažeti rečenicom iz Marijinog Veliča, koja savršeno pokazuje paradoksalnost Božje ljubavi: silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne (Lk 1, 52).
Bog je uvijek drugačiji nego što Ga mi zamišljamo. Koliko god nam je postao jednak, osim u grijehu, uvijek je i onaj koji je neizmjerno drugačiji od nas, neizmjerno nas nadilazeći, naša shvaćanja, predodžbe, nadanja...On je uvijek Otajstvo. Ali, od Otajstva se ne bježi, Otajstvu se klanja.
