Treba dozvati u pamet da Bogu nije svejedno što će s nama biti. On nas je stvorio na svoju sliku. Njegov je Sin uzeo našu narav. Tako je čovjekova stvar postala i Božja stvar, naši problemi se i Njega tiču. Zato je Bog svakako zainteresiran što će s nama biti.
Na Isusove riječi uzetom: „opraštaju ti se grijesi” (Mk 2,5b) pismoznanci osjećaju da nešto nije u redu. I oni su bili svjesni osnovne posljedice grijeha: uvrede Bogu. Budući da uvredu može samo oprostiti onaj tko je uvrijeđen, njihova logika je besprijekorna: samo Bog može grijehe opraštati. Isus ovdje unosi veliku novost: „vlastan je Sin čovječji opraštati grijehe” (Mk 2,10). To je sigurno zvučalo jako sablažnjivo ondašnjim slušateljima. Mi kršćani to redovito čujemo u ispovijedi: svećenik nam u Božje ime oprašta grijehe. To je postalo tako redovito da zacijelo često nismo svjesni te novosti i te milosti. Ne znam jeste li se ikada pitali zašto je to tako. Zašto nam baš svećenik može u Božje ime oprostiti grijehe? A ako ipak može, zašto samo on?
Posljednjih godina neki mediji predstavljaju i šire ideju da recimo dvije prijateljice mogu jedna drugoj ispričati grijehe i uvjeravaju ih da je psihološki učinak isti: osjećamo se lakše. Ipak nije isto. U ispovijedi je prisutan Bog preko osobe svećenika. I Izrael je bio svjestan da grijeh vrijeđa Boga, ali i Božji izabrani narod. Grijeh remeti odnose između čovjeka i Boga i čovjeka i zajednice u kojoj živi. Ta se svijest u Crkvi još više povećala. Budući da je svećenik jedini čovjek u Crkvi preko kojega Bog oprašta grijehe, jasno je zašto samo on to može. Ali zašto i on može? Ta čovjek je slobodan. Sam bira grijeh, to otajstvo bezakonja. Pravda zahtjeva da za svoja djela i odgovara. Zašto bi nam Bog oprostio? Pogotovo zašto tako jednostavno kao što je to u ispovijedi, uz simboličnu pokoru?
Možda nam može pomoći prvo čitanje koje čitamo 7. nedjelje kroz godinu, zajedno s Evanđeljem iz kojega je uzet gornji redak. Tamo Izaija donosi Jahvine riječi: „A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem.” (Iz, 43, 25) To nam treba dozvati u pamet da Bogu nije svejedno što će s nama biti. On nas je stvorio na svoju sliku. Njegov je Sin uzeo našu narav. Tako je čovjekova stvar postala i Božja stvar, naši problemi se i Njega tiču. Zato je Bog svakako zainteresiran što će s nama biti. Bog neće opozvati svoje djelo i ograničiti našu narav da može činiti samo dobro, ali je ipak pronašao način da, iako grešni, „postanemo dionici božanstva Onoga koji nas iz tame pozva u svoje divno svjetlo”, kako nas uči Crkva.
