Današnje evanđelje započinje vrlo osobno i emotivno: „Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“ (Mt 9,36).
Ovaj put Isus gleda dalje od okupljenog mnoštva. Već u Starom zavjetu slika pastira i stada označava intimnu povezanost Boga i njegova naroda. Polazeći od te slike, Isus vidi svoju ulogu u tome da kao dobri pastir okupi sve i dovede u jedan ovčinjak pa da bude „jedno stado i jedan pastir“ (Iv 10,16). On u duhu vidi druga još brojnija mnoštva koja čekaju da ih on nahrani hranom svoje riječi. Četvrti evanđelist je to plastično izrazio u razgovoru između Isusa i učenika u trenutku kad je Samarijanka otišla da svojima javi da je našla Mesiju i da ih dovede k njemu: „Podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu“ (Iv 4,35). Zato Isus ovaj puta ne traži od učenika da nahrane mnoštvo kruhom, već im govori: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,37sl). Moglo bi se reći da je to bio rođendan kršćanskih misija. One nisu došle samo kao Isusova zapovijed, već su se rodile iz njegova srca koje se duboko sažalilo nad ljudskom bijedom bez Boga.
Bog treba čovjeka kao suradnika
Već nam Sveto pismo Staroga zavjeta nudi dosta primjera kako Bog i čovjek ne mogu jedan bez drugoga, bez obzira na to što je taj odnos često bio opterećen nesporazumima, prkosima, pa i pravim otpadom. Bog sa svoje strane čini sve da čovjeka pridobije za svoj savez prijateljstva. Čovjek nosi u sebi duboku potrebu za Božjom blizinom i naklonošću, ali i sklonost na prkos i nevjernost. Međutim, i onda kad luta bez Boga, čovjek ostaje predmet Božje ljubavi. Božje srce uvijek je meko za čovjeka. Ako se Isus u jednom trenutku sažalio nad nevoljama naroda, Bog se davno prije sažalio nad nevoljama svoga naroda u egipatskom ropstvu i poslao mu Mojsija. Čuo je njegove vapaje za pomoć i nije se mogao na njih oglušiti. To sažaljenje toliko se puta kasnije ponovilo kad je Bog svome narodu slao suce, kraljeve ili proroke da ga obrane i zaštite. Svi oni osjećaju da nisu dorasli svome poslanju, ali se mogu u svemu osloniti na Boga koji ih šalje. To je njegovo obećanje. Njihova snaga nije u ljudskoj mišici i mudrosti, već u pouzdanju u Boga.
Ta Božja sućut prema svome narodu našla je svoj najjači izraz u Isusu iz Nazareta. U njegovo vrijeme narod Božji već dugo nema ni kralja, ni proroka. Sličan je stadu bez pastira koje ne nalazi pravu pašu i koje je izloženo različitim opasnostima. Zato Isus sebe vidi u ulozi dobrog pastira koji će okupiti raspršeni narod Božji. U tu svrhu on poziva i priprema učenike, između kojih u jednom trenutku bira posebnu skupinu – Dvanaestoricu.
Poslanje Dvanaestorice
Isus se nije slučajno opredijelio za Dvanaestoricu. Taj broj ima duboko simboličko značenje. Kao što je na početku bilo dvanaest plemena, koja su se s vremenom pretopila u jedan narod Izrael, tako sada pozivajući Dvanaestoricu i šaljući ih u svoje ime Isus želi znakovito reći da želi okupiti narod Božji posljednjih vremena. To neće više biti samo Izrael, već će taj narod tvoriti i obraćeni pogani, kako su već u Starom zavjetu predvidjeli njegovi proroci. Ali temelj tog novog naroda Božjeg jest i ostaje Izrael.
Samo je Isus znao po kojem je ključu birao svoje učenike. Ljudi za svoje potrebe uvijek biraju najbolje, one koji najviše obećavaju, koje preporučaju njihove sposobnosti, njihova financijska moć, odvažnost i okretnost. Ništa od toga nema u Isusovih učenika. Naprotiv, oni ili pripadaju siromašnom staležu ribara, ili kao Matej dolaze iz kruga carinika, koje su smatrali izdajicama svoga naroda, ili poput Šimuna Revnitelja, dolaze između takozvanih zelota, koji su zagovarali mržnju prema Rimljanima i pravo na oružani otpor. Što može Isus, koji propovijeda ljubav prema svima i koji blagoslivlja mirotvorce, započeti s takvim ljudima? Odgovor znade samo on, ali je očito da u krugu Dvanaestorice ima mjesta za sve vrste ljudi.
Škola života
Pozvani učenici stupili su u svojevrsnu školu života u Učiteljevoj blizini. Cilj te škole nije da svladaju ljudsku mudrost, već da upoznaju Božju mudrost. Putujući s njime kroz mjesta Galileje, oni će sve više shvaćati što znači njegova riječ koja ih je pokrenula: „Pođi za mnom!“. Bit će tu i otpora, poput onog Petrova kad je čuo Isusovu najavu muke i smrti. Neće izostati ni prava izdaja, ali na kraju pobijedit će njihova vjernost. U traženju punine života otkrit će im se njegova tajna: vidjet će da je on ta punina, i to baš po spremnosti da svoj život dade za druge. To će ostati njegova poruka i njima: „Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“ (Mt 10,39). Sve što su učenici trebali živjeti i navijestiti drugima, primili su i naučili od njega. Zato on nije ni tražio sposobne, već one koji će znati biti vjerni. Nije od njih tražio velike pothvate, već ponizno i vjerno služenje. Tražio je svjedoke za sebe i svoje evanđelje. I današnji svijet je vrijedan Isusova sažaljenja, jer i danas su mase ljudi poput ovaca koje nemaju pastira. I danas je žetva velika, a radnika malo. Ali narod Božji mora sam zavapiti za pomoć. Današnji svijet treba svećenika, ali ne bilo kakvih. Treba svećenika koji će biti vjerni Kristu i njega, koji su svjesni da su badava primili i da badava moraju dijeliti. Na pitanje, kakav nam svećenik danas treba, jedan duhovni pisac je mudro odgovorio: „Takav koji ljubi Isusa.“ Tu je tajna uspjeha onih koji su poslani u njegovo ime.
