Isus nas poziva da udovima koje imamo, posebno ovim danas istaknutima budemo na korist svome bližnjemu. Umjesto da svojim koracima brata vodimo pogrješnim smjerom, budimo hrabri nogama gaziti i onim nekada teško prohodnim putovima da i onaj komu je teže može proći i hoditi stazom života.
Danas, na 26. nedjelju kroz godinu, Riječ Božja nam, posebice u evanđelju, progovara na jedan snažan, štoviše, strog i za nas pomalo zabrinjavajući način. Riječ koju slušamo nije samo obična naracija o prošlom događaju. Ona nas poziva da se i osobno stavimo u uloge biblijskih likova i tako nam budu zrcalo koje govori, ne o našoj ljepoti, već o istini našega življenja.
U prvom čitanju već nailazimo na neke likove i njihove karakteristike. Mojsija – na kojemu počiva Duh Gospodnji; Sedamdesetoricu starješina – na koje silazi Duh koji je na Mojsiju, koji počeše prorokovati, ali prestadoše; Eldada i Medada – na kojima je također Duh počinuo i bili među upisanima i nastavili prorokovati nakon što su ovi zaniijemili, ali čini se, bijahu na malo nižem stupnju od Starješina; Jošuu – koji je služio Mojsiju od svoje mladosti i koji će htjeti preko Mojsija ušutkati spomenutu dvojicu. Njima pridružujemo Ivana apostola koji Isusu, u ime sviju, pripovijeda o nekome tko izgoni zloduhe u ime Isusovo, i kojemu bi to trebalo zabraniti.
Zanimljivo je promatrati želju Jošue i Ivana, koja je identična. Zapravo su i životne priče ove dvojice gotovo jednake. Oni služe Gospodinu. Uz Njega su stalno. Njegovi su učenici, izgleda vjerni. I njih dvojica nisu sami pri izgovaranju njihovih riječi. One uvlače u diskurs kako starozavjetne Starješine tako i novozavjetne Apostole. A smetnja im je netko tko nije s njima, netko marginalan. I čude se kako to oni mogu prorokovati i činiti čudesa, i to, kako kažu, u ime Gospodnje, pa se današnji čitatelj zapravo čudi njihovom čuđenju i postavlja si pitanje: u čemu je problem?
Problem je već uvidio i Mojsije koji na Jošuinu molbu odgovara dovodeći ga pred ispit savjesti. Zar si zavidan? Mogli bismo nadodati, u stilu Targuma, koji od teksta stvara i kontekst, proširujući sami biblijski izvještaj aktualizirajući ga, da čovjek ne može manipulirati Bogom! Nije čovjek taj koji određuje kome će se i kada Bog objaviti i preko koga će djelovati a preko koga neće. Izgleda da je to boljka onih koji su čitav život u službi Božjoj, poput starijeg sina (Lk 15). Ne bih htio da me se krivo protumači. Ali poučeni smo i iskustvom da čovjek ima neku nutarnju potrebu da nakon određenog vremena provedenog u službi Bogu, želi i samoga Boga uz sebe vezati. I ne dati ga nikome drugome. I da smo, živeći duhovni život, zaslužili nekakve privilegije, dispenze. Čini se da smo u opasnosti i sami duhovni život komercijalizirati, svodeći ga na odnos radnika i vlasnika, pa ako radnik više radi (moli) vlasnik mu treba davati i povišice. I tako se stvara kult duhovnih veličina! Nije tomu baš tako.
Postoje ljudi koji se neprestano mole i koje nazivamo svecima. I kad ih vidimo znamo, osjetimo u dubini svoga bića da se radi o Božjem čovjeku. Zašto? Odgovor se krije u samo jednoj riječi – Isus. On i danas u evanđelju na Ivanovo čuđenje odgovara primjerom čovjeka koji u ime Isusovo služi i običnom čašom vode, a učenici se gotovo sablažnjuju čudom učinjenim u Isusovo ime. Izgleda da se pozadina samoga izvješća krije u odnosu prema malenima sa strane onih prekaljenih, kako znamo reći. Maleni su oni koji, kao i veliki, ljube Isusa, čineći i čudesa u njegovo ime. Ali im nedostaje malo stabilnosti u vjeri. Nestalni su. Možemo se i danas s njima susresti. Čak ih i ne trebamo dodatno kategorizirati a već znamo tko su. Ruku na srce, diskursi im ne obiluju nekom dubinom (moje mišljenje), ali ipak žele biti u Božjoj blizini. I zato im treba vodstvo. A način na koji možemo jedni druge voditi i nositi bremena jedni drugih prikazano je na slikovit način upravo u današnjem evanđelju. Isus se koristi slikom naših ruku, nogu i očiju. Ne leži poanta u doslovnom shvaćanju teksta i odsijecanju udova koji nas sablažnjuju.
Isus nas poziva da udovima koje imamo, posebno ovim danas istaknutima budemo na korist svome bližnjemu. Umjesto da svojim koracima brata vodimo pogrješnim smjerom, budimo hrabri nogama gaziti i onim nekada teško prohodnim putovima da i onaj komu je teže može proći i hoditi stazom života. Svojim rukamam umjesto da ga tjeramo od sebe, pokažimo otvorenost i prihvatimo bližnjega kojemu je potrebna toplina bratske ljubavi. I neka nam iz očiju ne sijeva mržnja, nego ih prvo sami očistimo u vatri Božje riječi da tim žarom prosvijetljene naše oči sjaje i osvjetljuju put bližnjemu u tami.
