Razgovarajmo s Bogom, poput ove Samarijanke, Bog ionako zna sve naše tajne, ono što se nalazi u našem srcu, u našoj duši, čega ni samo nismo svjesni. I ono najvažnije Bog nas pri tome ne osuđuje, kao što Isus nije osudio ovu Samarijanku, a znao je sve što je počinila.
Iv 4,5-42
Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?”
Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”
Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik.
Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”
Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’
Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”
Treća korizmena nedjelja pred nas donosi ulomak Ivanova evanđelja u kojem se opisuje susret Isusa i Samarijanke kod Jakovljeva zdenca. Kako je došlo do toga susreta? Ivan nam otkriva da je Isus bio umoran od puta, da je zastao. Što je s nama? Kažemo kako živimo u užurbanom svijetu, koji nas melje i tjera na rad. Znamo li zastati? Je li ovo korizmeno vrijeme upravo prilika stati, odmoriti se, pogledati oko sebe. Poput ove Samarijanke koja je pošla po vodu i mi svakodnevno obavljamo svoje dužnosti. Čineći to zapažamo li Boga, u sebi, u drugima, u prirodi? Stari Grci su razlikovali dva poimanja vremena: kronos i kairos. "Suvremenim rječnikom" kronos bi bilo ono vrijeme za koje kažemo: "Vrijeme je novac", a kairos, dokolica, blaženo vrijeme, vrijeme za nas. Znamo li sebi u danu stvoriti kairos, vrijeme za susret s Bogom. Ako to još nismo u stanju učiniti, još nam nije kasno započeti. Razgovarajmo s Bogom, poput ove Samarijanke, Bog ionako zna sve naše tajne, ono što se nalazi u našem srcu, u našoj duši, čega ni samo nismo svjesni. I ono najvažnije Bog nas pri tome ne osuđuje, kao što Isus nije osudio ovu Samarijanku, a znao je sve što je počinila.
Neki će se možda zapitati: "Kako susresti Boga, kako provesti vrijeme s Njim?" Nema jednostavnog odgovora, točnije nema jednoga puta. Ako čitamo Novi zavjet, vidimo da su se dogodili razni susreti s Isusom, ničiji susret, ničija priča nije ista. Tako je i s nama, svi smo različiti i na različite načine možemo susresti Boga u svome životu. Najbolji i najsigurniji put je susresti Ga na svetoj misi, euharistiji, sakramentu pomirenja, klanjanju, u skrušenoj molitvi, u tišini svoje sobe, negdje u prirodi daleko od buke kronosa itd… Bitno je izabrati jedan put i slušati što nam to Gospodin poručuje.
Zašto je važno osluškivati što nam to Gospodin poručuje, zato što nam on otkriva svoju volju za nas. Zapitamo li se ikada što Bog od nas očekuje, što želi, kako možemo vršiti Njegovu volju? Ono što je sigurno jest da nas Bog sve voli i želi da mu povjerujemo i da se spasimo. Jesmo li toga svjesni? Jesmo li svjesni vječnog kairosa, gdje ćemo piti vodu od koje više nećemo žednjeti? Radimo na svome spasenju, trudimo se, osluškujmo volju Očevu, no na tome putu ne zaboravio da to ne možemo činiti sami. Bez Boga možemo samo dublje i dublje padati, treba nam Njegova ruka, Njegovo vodstvo, a Njemu treba naša sloboda, koju nam je On darovao. Slobodno i bez straha birajmo Njega, trudimo se zajedno s Njime i prepustimo sve u Njegove ruke. Ako se samo prepustimo kronosu primit ćemo "zemaljsku plaću", koja kod Boga ništa ne vrijedi, i nećemo je sa sobom ponijeti u vječnost. Stoga se čuvajmo da nas kronos ne proguta, i primajmo plaću i sabirimo plodove za vječni život!
