Govor o današnjoj svetkovini pripada eshatološkim temama, stvarnostima koje nas čekaju nakon života na zemlji gdje na sudu Gospodar života i smrti razdjeljuje na desnu i na lijevu stranu.
Isus Krist nam je svojom smrću i uskrsnućem otvorio nebo. Život se blaženih sastoji u potpunom posjedovanju plodova Kristova otkupljenja; svojoj nebeskoj proslavi on pridružujuje one koji su u nj vjerovali i ostali vjerni njegovoj volji uči nas Crkva preko svoga Katekizma. Danas se spominjemo Svih svetih u nebeskoj slavi. Oni koji se nalaze tamo nastavljaju svoj život koji se poslije smrti samo preobražava i nastavlja te ga oni nastavljaju u blaženom gledanju. Svi sveti, naši prethodnici u toj svojoj novini egzistencije dobili su i novo ime (Otk 2,17). Govor o današnjoj svetkovini pripada eshatološkim temama, stvarnostima koje nas čekaju nakon života na zemlji gdje na sudu Gospodar života i smrti razdjeljuje na desnu i na lijevu stranu.
Spominjanje jedne plejade muževa i žena, velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti (Otk 7,9), služi nama kao djelatni simbol onoga stanja prema kojemu bismo svi mi trebali težiti. Dok su hodili zemljom ti su ljudi poprimili kristovski lik vođeni kristo-praksom te tako dospjeli u puninu života. Za jedan dio njih Crkva zna, ali joj veliko mnošto primjera ljudi sveta života ostaje skriveno. Zbog tih primjera mi Bogu tro-osobne ljubavi zahvaljujemo, a svete častimo i zazivamo da mole s nama i za nas. Možda nas ponekad saznanja o tim osobama u mislima vodi do zaključka kako je to bilo samo njima moguće. Upravo nam pojedini umjetnički prikazi mogu odavati neku nedostiživost i udaljenost gdje se svece prikazuje u velikom sjaju i savršenosti. Potrebno je isticati da su to bili obični ljudi kao svatko od nas, a mi se možda od njih razlikujemo samo u tome što su oni prepoznali čas svoga pohođenja. Tražili su i nisu se zaustavljali na prizemnim stvarnostima dok nisu našli puninu života. Družeći se s Gospodinom dopustili su mu da im On dadne mudro srce.
Sveci su bili prije svega ljudi želje i borbe. Želja je ona koja ih je nosila u potrazi za Božjom blizinom, za zajedništvom koje svoje vrelo ima u životu presvete Trojice. Upravo ta želja srcem je ono što pokreće u nama našu počesto i nepoznatu duhovnu dimenziju. Ona nas vodi do usmjeravanja i iskustva onoga bez kojega ništa nema smisla. To iskustvo svetih pomaže i nama da svoja srca podižemo i predajemo Gospodinu. Potrebno je imati vlastita iskustva od kojih ćemo živjeti u svojoj svakodnevici. Ono što se kuša kao najveće i najuzvišenije teško se ostavlja i tek odatle možemo tek malo razumjeti svece koji su tako neumorno išli za Istinom. Sv. Franjo Asiški nije na svome putu znao kako i preko koga će Gospodin progovarati, ali je on imao ono najvažnije, a to je želja i potpuno predanje nepodijeljenim srcem. Sve drugo je u Gospodinovim rukama. To je ono što toliko nedostaje danas u Crkvi, ta cjelovitost i okrenutost prema Gospodinu pa koštalo što koštalo. Potrebno je vlastite želje poredati oko glavne želje koja treba davati glavne i osnovne tonove našemu životu.
Provjerena je činjenica da su sveci bili progonjeni i odbacivani u svome vremenu poradi svoga djelovanja koje je znalo nekomu smetati. Smetalo je jer je bilo drugačije. Tu dolazi od izražaja ona druga boja svetačkog života, a to je da su bili borci. Ta borba bila je borba ljubavi i ustrajnost na evanđeoskom putu unatoč svim poteškoćama, podapinjanjima bližnjih i napastima Zloga. Oni su to sve mogli proći jer su to naučili od najvećega i jedinog Učitelja iz Nazareta. On sam je bio borac ljubavi za čovjeka što je pokazala njegova cjelokupna egzistencija.
Pristupamo li tim primjerima ljudskog života površno ostati ćemo siromašniji i mnogo toga nam neće biti jasno ni prihvatljivo. Imati ćemo mnoštvo sumnji i pitanja, a tako malo odgovora ako ne povjerujemo da Gospodin i danas obilazi i traži kome da svoju milost iskaže. Zaista, On traži nepodijeljeno i vjerno srce.
Zacijelo ne možemo zapriječiti Bogu da govori našem vremenu preko izvanrednih znakova i jednostavnih osoba čija je kultura u odnosu na našu, koja je obilježena racionalizmom, nedostatna. (Benedikt XVI.)
