Stavimo ovih dana našu vjeru u prvi plan. Zamislimo se malo nad njom i zapitajmo što mi ustvari i kako vjerujemo.
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu
kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu
Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i
povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti
među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka
Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava
tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se
ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk
1, 39-45)
Pred samim vratima smo jednog od veličanstvenih događaja koji je promijenio
iz korijena cijelu ljudsku povijest, pred rođenjem našega Spasitelja, Emanuela.
Crkva nam pred oči i na razmišljanje, na
ovu četvrtu nedjelju Došašća, stavlja svetopisamski tekst o susret dviju majki,
jedne starice koja uskoro ima roditi i mlade Djevice koja je po Božjem nadahnuću
tek začela. Ali ne samo majki nego i njihove djece, Ivana u Elizabetinoj utrobi
i Isusa u Marijinoj. Osim tog susreta, naglasak je i na Marijinoj vjeri kojom
je prihvatila ovo Otajstvo, a koju Elizabeta posebno naglašava. Marija svojom
vjerom poklanja nama svima novu mogućnost života preko svoga Sina koji će
kasnije završiti na križu kako bi nas otkupio i podario nam Život.
Radost koju osjeća ne samo Elizabeta i Ivan u njezinoj utrobi biva neizmjerna.
Ona radost koju bi trebao osjetiti ne samo svaki kršćanin već i svaki čovjek u
nadolazećim danima, a posebno na sami dan Rođenja.
Također valja nam primijetiti i cjelokupnu ulogu i Duha Svetoga. Duh
djeluje od samih početaka na razne načine, kroz cijelu ljudsku povijest
spasenja i ovdje sada se događa vrhunac: Riječ postaje tijelom. Kako li je to
izgledalo tim dvjema ženama, jednoj na zalazu života, a drugoj tek na početku?
Obje su primile obilje milosrđa od Boga. Jedna, nerotkinja koja u starosti zatrudnje,
a druga mlada Djevica ko po djelovanju Duha također zače. Razumskim
razmišljanjem čovjeku neshvatljivo. No ipak, ne zaboravimo da je Bogu sve
moguće. Dosta je samo bilo potpuno se predati Bogu i Njegovoj mudrosti i
namisli koju je imao. I danas nama mnoge stvari nisu jasne, kako u životu tako
i u vjeri zato što mnogo toga pokušavamo samo razumom dokučiti. Ali neke stvari
i događaje moguće je prihvatiti samo vjerom i predanjem, kao što su to učinile
Marija i Elizabeta. Isus često pred sami trenutak ozdravljanja onih koji su
tražili od Njega da ih ozdravi, govori im da ih je vjera njihova spasila,
odnosno ozdravila.
Stavimo ovih dana našu vjeru u prvi plan. Zamislimo se malo nad njom i
zapitajmo što mi ustvari i kako vjerujemo. Trgujemo li s Bogom? pogađamo li se
s Njim? Bože ti meni ovo, a ja tebi toliko Očenaša ili Zdravomarija. Pa ako se
ne dogodi traženo onda je velika opasnost da se razočaramo u Boga jer nije
ispunio naše želje i prošnje. No umjesto toga, budimo mi ti koji će ispunjati
ono što On od nas traži, a On će već nama providjeti što i kako nam treba, kao
što je Abrahamu providio jarca za žrtvu umjesto sina mu Izaka. Bogu se svidjela
Abrahamova vjera i nagrađuje ga. Nagrađuje ga brojnim potomstvom, koliko je
zvijezda na nebu, a među tim potomstvom nalazi se i Onaj koga radosni
iščekujemo. Zastanimo u šutnji i tišini pred Otajstvima Kristova utjelovljenja
i rođenja i dopustimo da nam ona govore.
