Gospodin nas poučava da ne postoji ta stvarnost, ma makar se radilo i o molitvi (koliko god grubo zvučalo), kojom možemo od sebe stvarati duhovne veličine. Štoviše, doziva nam u pamet da nemamo ništa svoje, što smo zaradili, zaslužili i čime bismo se mogli zadovoljavati i hvalisati.
Danas, na 32. nedjelju kroz godinu, u evanđelju slušamo o tvrdom Isusovom govoru u Jeruzalemu upućenog pismoznancima, jednoj od temeljnih i najsnažnijih vjerskih struja novozavjetnoga vremena, i primjeru siromašne udovice koja i s onim neznatnim što prinosi zapravo jedina daje sve što ima (Mk 12, 38-44). U problematiku i poruku riječi Božje upućene nam danas, uvodi nas već prvo čitanje (1Kr 17, 10-16).
Bog šalje Iliju u Sarfatu, fenički grad kojih 15 km udaljen od Sidona. Ne samo da se radi o jedinstvenom slučaju jednog proroka koji je pozvan djelovati izvan Izraela, nego je u danima oskudice od Boga pozvan ići jednoj udovici, uz siročad i potlačene, biblijskom sinonimu za siromašne. Već nam u samom početku dolazi temeljna lekcija odozgo! Naša logika je drukčija: mi u danima oskudice trčimo za onim tko ima i tko može dati puno, pa makar i od svoga suviška, dok Bog svoga čovjeka (prorok – čovjek Božji) šalje (siromašnoj) udovici. Da se proslavi! U srži ovoga odlomka radi se, kao i na mnogim drugim biblijskim mjestima, o Božjem obećanju spasenja, od Adama, Noe, Abrahama, Izraela pa do samoga utjelovljenja spasenja – Isusa Krista. To nam na poseban način oslikava Ilijin odgovor udovici koja ostaje u nevjerici nakon Ilijine molbe za okrjepom, što predstavlja jednu od temeljnih odrednica Božjeg obećanja: Ne boj se (r.13)! Ne boj se Abrahame, ne boj se Marijo! Da samo spomenem neke. I udovica sluša proroka, a samim tim i Božju riječ upućenu joj preko proroka, te imaše jela za mnoge dane (r.15).
Evanđelje nam se prikazuje u jednoj contrapoziciji, između vjerske elite – pismoznanaca, i marginalizirane udovice, a u središtu stoji Isus kao sudac. Nakon razmatranja Isusova suda o pismoznancima, čovjek ostane za tren zatečen. Ne toliko što bi čovjek na osnovi ove slike pismoznanaca mogao biti kritičar nekakve današnje duhovne high-class, ili pak biti kritiziran, ovisno iz koje se perspektive gleda, nego zapanjuje još jednom Isusova dubina koja proniče i najtajnije tajne čovjekova srca. Dubina je to koja prokazuje i samu molitvu (r.40)! Malo je reći da zabrinjava kontrast odnosa Ilije i pismoznanca prema udovici. Dok joj prvi donosi spasenje i od onoga neznatnoga stvara mogućnost života, onaj drugi joj odnosi i ono malo što ima i time ju ubija. Baš me ova slika na nešto asocira...pregrizoh jezik! A duboko sam uvjeren da upravo udovice (i pobožne žene) imaju silno povjerenje u pastire koji ih duhovno vode, jer često u svojoj prostodušnosti i ne mogu proniknuti lukavost, sebičnost, licemjerje i koješta drugoga svojih voditelja koji, siteći vlastiti trbuh, site usput i ego dičeći se svojim fan-clubom.
Netko će reći da je današnje evanđelje poziv na interiorizaciju naše vjere. Ne bih se s time u potpunosti složio, bez obzira što poziv uvijek polazi od jednoga ja, tj. ja-ti, da bi se kasnije mogao uspostaviti i biti plodan i onaj odnos mi, i što upravo Isus posebno prodire u dubinu čovjekova bića. Ali Isus nas ne prokazuje da bismo se povukli u intimu i ondje ostali oplakujući svoje grijehe. Gospodin nas poučava da ne postoji ta stvarnost, ma makar se radilo i o molitvi (koliko god grubo zvučalo), kojom možemo od sebe stvarati duhovne veličine. Štoviše, doziva nam u pamet da nemamo ništa svoje, što smo zaradili, zaslužili i čime bismo se mogli zadovoljavati i hvalisati. Konstantno Božje djelovanje i očitovanje preko siromašnih, tzv. Anawim, pokazuje nam da Bog prihvaća naše ništa, i da s tim ništa možemo doći pred Njega, a svojim obećanjem spasenja upravo od toga ništa stvara život, život u izobilju. Ništa sam pred tobom, Gospodine! Ne postoje godine svećeništva, redovništva, izmoljene krunice, litanije, časoslov, kojima se možemo hvaliti, izvanjskih posrednika koji će nas spasiti (o čemu posebno govori današnje drugo čitanje – Heb 9, 24-28) i koji se mogu porediti s Božjim stvaranjem novoga čovjeka – iz ničega! I upravo ovaj teško probabljivi paradoks nas čini Isusovim učenicima. Molitva i razne vrste pobožnosti se tako više ne shvaćaju kao skupljanje poena pred Bogom, svećeništvo i redovništvo više nisu ulaznica u V. I. P. lože, odnosi gospodarenja i služenja se isprevrću, Bog se proslavlja, a mi, neznatni, u molitvi mu zahvaljujemo što nas prihvaća i uvodi u novi život poniznog služenja u slobodi djece Božje.
