Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Anđeo velikog savjeta.
Svetkovina je rođenja Gospodnjeg. Dan je spominjanja dolaska na svijet Sina Božjega. Danas je slavlje početka našeg božanskog preporođenja. Dogodilo se najveće čudo! Bog je došao u ljudskom obličju; sjedinilo se božansko i ljudsko u jednoj osobi, s dvije volje i dvije naravi. Bog se utjelovio u osobi Isusa Krista. Deus absconditus postao je Deus relevatus.
Na početku današnjeg Evanđelja sv. Ivana stoji proslov u kojem evađelist na svoj način gleda na Krista, na Božansko biće, na otisak Bića i na odsjaj Slave. On je ujedno svjetlo te kao Božji jedini Sin dolazi na svijet i postaje tijelom, ponižava se. Premda su ga njegovi odbacili, on daje moć onima koji su ga prihvatili da postanu djeca Božja, tako da mogu imati udjela u Božjoj punini. To je dar koji odražava Božju trajnu ljubav koja nadilazi dar Zakona što ga je Bog darovao iz ljubavi preko Mojsija. Logos, božanska Mudrost koja je bila s Bogom od iskona, prije nastanka zemlje, ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čista djela Božjeg, i slika dobrote njegove.
Ispitujući značenje naziva Logos valja nam primjetiti da je kod ondašnjeg židovstva postojao govor o Božjoj šutnji, koji se temeljio na izreci i tumačenju Neka bude svjetlost! Tadašnje tumačenje je bilo da je Bog tada progovorio, a da je prije toga bila šutnja, on je Riječju prekinuo šutnju... U helenističkom svijetu šutnja je označavala najviše božanstvo. Bog od tada ne šuti više, on govori. To njegovo objavljivanje ostajalo je nekako uvijek skriveno do jednog trenutka. Najednom je došlo do paranja zastora, skidanja vela te je Bog progovorio razgovjetno i jasno. Možemo napomenuti da se Logos početno i fragmentarno objavljivao u čovjekovom razumu da bi kasnije konačno u Kristu postao čovjekom koji će svojim naukom i primjerom promjenuti ljudski rod, odnosno izbaviti ga iz laži i tmine. Isus iz Nazareta je Riječ – on je Riječ po kojoj je Bog prekinio šutnju, on je savršeno Božje samoočitovanje.
Dogodilo se pobožanstvenjenje čovjeka za koje je bilo potrebno nešto ili netko izvan čovjeka, bio je potreban "pojavak" Bogočovjeka Krista, koji je ljudima poklonio "spoznaju" nevidljivog Oca. Ali to davanje spoznaje koje se dogodilo ujedno je događaj po kojem je čovjek, narušena "slika Božja", dobio već tada udio u pravoj "Božjoj slici", tj. u utjelovljenju Sina Božjeg, sve dok to pobožanstvenjenje ne dosegne svoju puninu, a do te punine udioništva doći će čovjek "nasljedujući sliku Božju". Dogodi se "admirabile commercium": Krist je postao ono što smo mi da bismo mi postali ono što je on.
Spuštanje Boga na zemlju crkveni oci su označili pojmom kondenscendencija. Bog je sišao, pojavio se među ljudima. Pri tom silasku Bog je Sina Božjeg lišio božanskog trajnog pojavka, nastupila je kenoza koja označava oplijenu samoga sebe, tj. izostanak božanskog a suobličenje s ljudskim. Oplijena se sastoji u izboru Sina Božjeg da postane čovjekom i da živi kao drugi ljudi. Dogodio se čin iz beskrajne ljubavi. Bog se tada ponizio i pokazao čovjeku, nama, kojim putem treba ići. On to čini i danas širom svijeta, na tolikim oltarima, ostavlja svoje prijestolje i silazi radi svoga stvora. Daje mu primjer čineći sam prvi ono što od ljudi traži.
Bog je divno sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio, udijelio nam dioništvo u božanstvu ali čovjek to teško uviđa. Brate čovječe, Bog je već u tebi a ti trčiš i znojiš se i dušom i tijelom tražeći ga na pogrešnom mjestu. U tebi je, ali se želi na poseban način roditi, i ne samo roditi nego neprestano rađati svaki dan. Znaj da on to neće učiniti nikada silom nego tvojom suradnjom. Gracia suponit naturam. Ali da bi došlo do rođenja u tvom životu, trebaš to željeti i to mu dopustiti. Veli A. Silesius: "Ako je Krist u Betlehemu rođen tisuću puta, a ne u tebi, ostaješ biće koje vječno izgubljeno luta." Učini svoje srce da budu svete jaslice kako bi Bog još jednom na ovoj zemlji postao dijete. Oko toga treba raditi ali na prvom mjestu pustiti Bogu da radi. Oko svega što vrijedi, treba se pomučiti. Koliko se u kovačnici treba puta udariti o nakovanj da bi kovač dobio onaj oblik koji mu odgovara, ali nema kovanja u našem životu bez Iskre. Treba Bogu dopustiti da ukloni sve ono što se nagomilalo na ulazu i što mu priječi ulazak. Hram treba preurediti i počistiti. Otvoriti vrata treba, ostaviti ih širom otvorenima i čekati da dođe. Ne mora se najavljivati, ne mora kucati. Ne mora to biti baš za Božić, može biti sada, može biti uvijek. Kad god zaželi. Kad god otvorimo vrata. Blagoslovljen Božić!
Mudrac ne samuje; kad za njeg ne mari
Nitko, sudrug mu je tvorac sviju stvari.
Bezdan moga duha vazda s krikom traži
Bezdan Božji: koji dublji li je, kaži?
Strah od Boga dobar, ljubit ga još bolje;
Dić se iznad toga, to je ponajbolje.
Što više iz sebe ti izliješ sebe,
To će Bog se više uliti u tebe.
Ljubav je ko magnet: k Bogu vuče mene,
I, što je još veće, Boga u smrt djene.
Ako sin sam Božji, svi što vidjet mogu
Boga će u meni, mene nać u Bogu.
Odricanjem svojim ti ugađaš Bogu;
Odreć se i Boga: rijetki shvatit mogu.
Daj raširi srce da Bog uđe sada:
Carstvo ćeš mu biti pa da njime vlada.
Na početku današnjeg Evanđelja sv. Ivana stoji proslov u kojem evađelist na svoj način gleda na Krista, na Božansko biće, na otisak Bića i na odsjaj Slave. On je ujedno svjetlo te kao Božji jedini Sin dolazi na svijet i postaje tijelom, ponižava se. Premda su ga njegovi odbacili, on daje moć onima koji su ga prihvatili da postanu djeca Božja, tako da mogu imati udjela u Božjoj punini. To je dar koji odražava Božju trajnu ljubav koja nadilazi dar Zakona što ga je Bog darovao iz ljubavi preko Mojsija. Logos, božanska Mudrost koja je bila s Bogom od iskona, prije nastanka zemlje, ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čista djela Božjeg, i slika dobrote njegove.
Ispitujući značenje naziva Logos valja nam primjetiti da je kod ondašnjeg židovstva postojao govor o Božjoj šutnji, koji se temeljio na izreci i tumačenju Neka bude svjetlost! Tadašnje tumačenje je bilo da je Bog tada progovorio, a da je prije toga bila šutnja, on je Riječju prekinuo šutnju... U helenističkom svijetu šutnja je označavala najviše božanstvo. Bog od tada ne šuti više, on govori. To njegovo objavljivanje ostajalo je nekako uvijek skriveno do jednog trenutka. Najednom je došlo do paranja zastora, skidanja vela te je Bog progovorio razgovjetno i jasno. Možemo napomenuti da se Logos početno i fragmentarno objavljivao u čovjekovom razumu da bi kasnije konačno u Kristu postao čovjekom koji će svojim naukom i primjerom promjenuti ljudski rod, odnosno izbaviti ga iz laži i tmine. Isus iz Nazareta je Riječ – on je Riječ po kojoj je Bog prekinio šutnju, on je savršeno Božje samoočitovanje.
Dogodilo se pobožanstvenjenje čovjeka za koje je bilo potrebno nešto ili netko izvan čovjeka, bio je potreban "pojavak" Bogočovjeka Krista, koji je ljudima poklonio "spoznaju" nevidljivog Oca. Ali to davanje spoznaje koje se dogodilo ujedno je događaj po kojem je čovjek, narušena "slika Božja", dobio već tada udio u pravoj "Božjoj slici", tj. u utjelovljenju Sina Božjeg, sve dok to pobožanstvenjenje ne dosegne svoju puninu, a do te punine udioništva doći će čovjek "nasljedujući sliku Božju". Dogodi se "admirabile commercium": Krist je postao ono što smo mi da bismo mi postali ono što je on.
Spuštanje Boga na zemlju crkveni oci su označili pojmom kondenscendencija. Bog je sišao, pojavio se među ljudima. Pri tom silasku Bog je Sina Božjeg lišio božanskog trajnog pojavka, nastupila je kenoza koja označava oplijenu samoga sebe, tj. izostanak božanskog a suobličenje s ljudskim. Oplijena se sastoji u izboru Sina Božjeg da postane čovjekom i da živi kao drugi ljudi. Dogodio se čin iz beskrajne ljubavi. Bog se tada ponizio i pokazao čovjeku, nama, kojim putem treba ići. On to čini i danas širom svijeta, na tolikim oltarima, ostavlja svoje prijestolje i silazi radi svoga stvora. Daje mu primjer čineći sam prvi ono što od ljudi traži.
Bog je divno sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio, udijelio nam dioništvo u božanstvu ali čovjek to teško uviđa. Brate čovječe, Bog je već u tebi a ti trčiš i znojiš se i dušom i tijelom tražeći ga na pogrešnom mjestu. U tebi je, ali se želi na poseban način roditi, i ne samo roditi nego neprestano rađati svaki dan. Znaj da on to neće učiniti nikada silom nego tvojom suradnjom. Gracia suponit naturam. Ali da bi došlo do rođenja u tvom životu, trebaš to željeti i to mu dopustiti. Veli A. Silesius: "Ako je Krist u Betlehemu rođen tisuću puta, a ne u tebi, ostaješ biće koje vječno izgubljeno luta." Učini svoje srce da budu svete jaslice kako bi Bog još jednom na ovoj zemlji postao dijete. Oko toga treba raditi ali na prvom mjestu pustiti Bogu da radi. Oko svega što vrijedi, treba se pomučiti. Koliko se u kovačnici treba puta udariti o nakovanj da bi kovač dobio onaj oblik koji mu odgovara, ali nema kovanja u našem životu bez Iskre. Treba Bogu dopustiti da ukloni sve ono što se nagomilalo na ulazu i što mu priječi ulazak. Hram treba preurediti i počistiti. Otvoriti vrata treba, ostaviti ih širom otvorenima i čekati da dođe. Ne mora se najavljivati, ne mora kucati. Ne mora to biti baš za Božić, može biti sada, može biti uvijek. Kad god zaželi. Kad god otvorimo vrata. Blagoslovljen Božić!
Mudrac ne samuje; kad za njeg ne mari
Nitko, sudrug mu je tvorac sviju stvari.
Bezdan moga duha vazda s krikom traži
Bezdan Božji: koji dublji li je, kaži?
Strah od Boga dobar, ljubit ga još bolje;
Dić se iznad toga, to je ponajbolje.
Što više iz sebe ti izliješ sebe,
To će Bog se više uliti u tebe.
Ljubav je ko magnet: k Bogu vuče mene,
I, što je još veće, Boga u smrt djene.
Ako sin sam Božji, svi što vidjet mogu
Boga će u meni, mene nać u Bogu.
Odricanjem svojim ti ugađaš Bogu;
Odreć se i Boga: rijetki shvatit mogu.
Daj raširi srce da Bog uđe sada:
Carstvo ćeš mu biti pa da njime vlada.
