Ovaj slijepac je uistinu progledao, progledao očima i progledao srcem. To nam pokazuje hrabrost njegova svjedočanstva pred farizejima.
Iv 9,1-41
Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«
„I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva Bog noć. Tako bude večer, pa jutro dan prvi.“ (Post 1, 3-5)
Što znači biti slijep od rođenja? Ne poznavati svijetlo uopće, i ne imati razliku između noći i dana, između svjetlosti i tame, to znači biti slijep od rođenja. Ono što slijepac zna i ono što mu je bliže, jesu možda ove riječi knjige postanka „Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom.“ (Post 1,2) Ljudi o slijepcu iz ovog evanđelja reći će: „ Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?“ Da, to je onaj koji je sjedio u mrklu mraku i prosio. Iz toga možemo ponešto zaključiti, no ono na čemu se želim zadržati jest, njegova pasivnost. On čak i ne traži ozdravljenja, kao jerihonski slijepac iz Lukinog evanđelja, koji je vikao: „Isuse, Sine Davidov smiluj mi se!“, te su ga ušutkavali. Ne, ovome slijepcu Isus pristupa prvi, primjećuje ga kako sjedi na zemlji u svome mraku, i od zemlje i pljuvačke svojim rukama načini kal i premazuje mu oči. U starom svijetu se smatralo, da pljuvačka ima ljekovita svojstva, no ovdje joj Gospodin daje božansku snagu. Njemu, koji je u mrklu mraku, pristupa Vječno Svjetlo, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Isus pun milosrđa i sućuti odbacuje sve teorije postanka njegove bolesti i ističe da je ova bolest na slavu Božju da se na njemu očituju djela Božja. Premazuje mu oči i šalje ga u kupalište znakovita imena Siloam - što će reći poslanik, a znamo da je Isus poslanik poslan kao Svjetlo u tamu, svjetlo Istinito.
Jedno od važnijih mjesta za Židove u ondašnjem Jeruzalemu je upravo izvor ili kupalište Siloam. Ono je nezaobilazno o blagdanu Sjenica to jest Sukotu, za Židove je to jedan od najradosnijih blagdana. Na Sukot su Židovi molili za kišu. Ta molitva sadržavala je jedan zanimljiv obred, u kojem je velika vesela povorka crpila vodu na Siloamu, točnije voda bi se grabila u zlatni vrč te u procesiji nosila prema hramskom brdu u Hram i njome bi se polijevao žrtvenik. Taj obred (put od Hrama do izvora Siloam) zvao se Simhat bet hoševa ili Radost na izvoru. Radost je bila toliko velika da su židovski rabini govorili „tko nije doživio Simhat bet hašovea, nije uopće doživio radost.“ Jeruzalem bi tih dana bio ukrašen, vladalo bi opće oduševljenje, mnoštvo instrumenata pratilo bi veselu povorku koja bi klicala hvalospjeve i zanosno plesala.
Ova procesija (vesela povorka) o blagdanu Sjenica neodoljivo me podsjeća na trenutak kad Isus slijepcu zapovijeda: „Idi operi se u Siloamu.“ Upravo taj njegov put do kupališta Siloam možemo povezati sa procesijom (veselom povorkom) Simhat bet hoševa. Što se događalo u njegovu srcu na tom putu? Kao da možemo osjetiti njegovu neizvjesnost i strepnju, nutarnju radost i iščekivanje onoga što će se dogoditi na Siloamu. Već prije smo spomenuli kako se voda iz kupališta polijevala po žrtveniku, a što su njegove oči i njegovo lice nego njegov žrtvenik na kojem prinosi žrtve još od rođenja. Onoga koji bijaše u mraku od rođenja i koji svijetla i ne poznavaše, njega zapljusnu Izvor vode žive koji struji u život vječni. Kakva radost i kakvo oduševljenje je nastalo u tom trenutku, Simhat bet hašovea što će reći radost na izvoru. Onaj koji je slijep od rođenja progleda. I Reče Bog: „Neka bude svjetlost! I bi svjetlost!“ I rastavi mu Bog svjetlost od tame! Ne samo da je slijepac fizički progledao, nego Svjetlost Istinita uđe i u njegovo srce, to vidimo iz onoga što kasnije slijedi.
Ovaj slijepac je uistinu progledao, progledao očima i progledao srcem. To nam pokazuje hrabrost njegova svjedočanstva pred farizejima. Njegovo srce obasjano je vječnim svjetlom, čvrsto je prionulo uz Gospodina, to on i ispovijeda riječima „Vjerujem Gospodine!“ ali kao što stoji zapisano i tijelom „baci se ničice preda nj.“
Ne bojmo se! Bog naš je onaj koji je kadar rastaviti svjetlost od tame, Bog naš je onaj koji daje svijetlo i koji jest Svjetlo, Svjetlo Istinito. Ako i od rođenja nešto jesmo, ako i od rođenja nosimo žrtvu i ne znamo da uopće može drugačije i ustvari ne očekujemo drugačije, ne bojmo se! Ta On zna i on prilazi prvi! Upravo ta tvoja sljepoća, čak i ona koja te muči oduvijek, može postati radost na izvoru (Simhat bet hašovea). Tvoja snaga nije u mnoštvu niti moć tvoja u silnicima, nego si ti Bog poniznih, pomoćnik malenih, potporanj slabih, utočište napuštenih, spasitelj očajnih. (Jdt 9,11)
