Marija se zaputila navijestiti radosnu vijest – Bog je ušao u ljudsku povijest na jedinstven način, kao čovjek. I ona to ne može zadržati u svojoj kući, u svojoj sobi, razmatrajući sama o najvećem otajstvu.
Dolazak Gospodnji se bliži. Svjedoče nam to i misna čitanja četvrte nedjelje došašća koja nas smještaju u neposredni kontekst pohoda Kristova, onoga u tijelu, kako ga je prorekao Mihej (Mih 5, 1-4a), kako se Marija s Njime zaputila hodom vlastite vjere (Lk 1, 39-45) i kako ga autor poslanice Hebrejima, prosvijetljen iskustvom susreta s Kristom Otkupiteljem, prikazuje svomu slušateljstvu (Heb 10, 5-10).
A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; dok ne rodi ona koja ima roditi. On, on je mir (Mih 5, 1.2.4a). Crkva pred nas stavlja jedan od najistaknutijih i eksplicitnijih starozavjetnih mesijanskih tekstova. Odmah nam u oči upada spominjanje Betlehema, jer znamo da se proročanstvo ispunilo. Međutim, ne radi se u ovom tekstu o nekom pukom lociranju, iznošenju topografskog podatka, opisa mjesta. Prorok Mihej bijaše sa sela, periferije. Čitajući njegovo djelo u cjelini i ovaj tekst zadobiva dodatnu dramatičnost. Mihej vrlo žestoko napada jeruzalemsku vjersku elitu, centraliziranu, ili bolje reći u težnji za centralizacijom (kulta) koja se pomalo ostvaruje. Naziva ih zavodnicima, primateljima mita, jer uče radi zarade, bale za novac, a zbog njih će Jeruzalem postati ruševina (Mih 3, 11-12). U moru osuda ne treba smetnuti s uma da se Mihej na njima ne zaustavlja, nego istodobno naviješta utjehu. Božji plan otkupljenja se ne prekida. Ali, neće on biti takav kakvim ga je čovjek želio i želi danas. Bog će izaći iz neznatnoga, malenoga, perifernoga; van centra, van buke, manipulacije, idolatrije i drugoga, i tako još jedanput cementira svoj plan koji je konstanta i u koji se Betlehem savršeno uklapa.
Božji plan izvršen u Isusu Kristu uočio je i autor poslanice Hebrejima i njime se nadahnjuje u nadi da svoje slušateljstvo, zaraženo nostalgijom za hramskim praksama i u napasti da im se vrati, utvrdi u vjeri u Krista čijim smo prinosom posvećeni zauvijek (Heb 10, 10). Zato on ulazeći u svijet veli: žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; tada rekoh: evo dolazim, vršiti Bože, volju tvoju (Heb 10, 5.7). Ne spašava se čovjek prinošenjem grlica, golubova, janjaca, kozlića i ne znam ni ja čime sve. Ovoj lepezi bismo mogli dodati i one suvremene oblike pokušaja umirivanja savjesti pred Božić (i Uskrs). Akcija čovjekova samospašavanja uvijek iznova propada jer nema trajnosti. Sitne radosti brzo nestaju. A grijeh, ne da se dokida, nego nas naši čini sve više na njega vraćaju i tako postajemo robovi grijeha. U konačnici, čovjek nije ni pozvan na samospašavanje! Zato intervenira Bog! On je Jehošua – Bog koji spašava. Kako vidimo, spašava nas svojim utjelovljenjem, s ciljem da upravo u tome tijelu vrši volju Božju. Ono što čovjeku (bez Boga) ne uspijeva, Bog dovodi do savršenstva.
Tema savršenstva je vrlo draga autoru ove poslanice (vidi Heb 2, 5-18). U čemu se ono sastoji? Uzevši ljudsko tijelo, on ga zacjeljuje – čineći dobro, samo dobro. Čovjek je pomalo i podvojeno biće. Već se sv. Pavao žali da ne čini što bi želio, a čini što ne bi želio (Rim 7,15). Dakle, čovjekov je problem volja. Da ona ne bi prerasla u samovolju, brine se Bog sâm koji u svom tijelu dokida grijeh, jednom zauvijek. Čovjekova volja, pristanak uz Boga Isusa Krista stoga treba imati svoj temeljni oslonac u Kristu, jer nam je on svojim konstantnim prianjanjem uz volju Oca, u naravi čovjeka, omogućio istinsko čovještvo. Istinskog čovještva nema, ako se ne ugleda u Istinskom, Pravom Čovjeku.
U današnjem evanđelju slušamo o Marijinu pohodu sv. Elizabeti. Nekada čovjek ostane iznenađen raznoraznim tumačenjima ovoga susreta: znaju se pobrkati glavni i sporedni lik; često se zaustavljamo na razmatranju o gostoljubivosti s jedne i brige s druge strane, rodbinskoj idili, spremnosti pomaganja oko poroda... Unutarnja logika teksta me osobno udaljuje od ovih tumačenja (zar mlada djevojka treba davati savjete ženi zrele dobi, iako nerotkinji, oko poroda? U konačnici, Marija nije prisutna pri rođenju sv. Ivana).
Već u prvoj rečenici zapažamo jednu zanimljivost: Marija pohiti u Gorje judejsko (Lk 1, 39). Mariji se žuri. Zaputila se, ne u susjedstvo, nego na malo duži put (danas od Nazareta do Ain Karema autom treba oko dva sata, autocestom). Marijina žurba ima svoj uzrok – Isusa Krista, koji joj je u utrobi, utjelovljen. I ona ga nosi. Marija se zaputila navijestiti radosnu vijest – Bog je ušao u ljudsku povijest na jedinstven način, kao čovjek. I ona to ne može zadržati u svojoj kući, u svojoj sobi, razmatrajući sama o najvećem otajstvu. Marija nosi Boga! I upravo nam je Marija najveći primjer što čini čovjek koji u sebi nosi Boga: on ga nosi drugima, dijeleći to jedinstveno iskustvo u želji da se i u njihovim srcima rodi i u njima prebiva. I jedva čeka da se taj susret dogodi. Marija nam je stoga i uzor oko evangelizacije, o kojoj se toliko danas govori! Ona je slika evangelizatora, ogledni primjer. Bog koji prebiva u njoj je vuče da ga navijesti drugome! Marija se nije povukla u privatnost. Ona je aktivna, djeluje. Bolje rečeno, ona je na putu, na putu vjere s Isusom u sebi. I tako raste u spoznaji otajstva kojega nosi, i donosi sv. Elizabeti konkretno.
Bilo bi dobro da podvučemo u današnjem evanđelju izraz radost i sve one druge izričaje s njome povezane.
