Susreti čine nezaobilazan dio čovjekove svakodnevice. U njima ostvarujemo odnos s drugima, u poslu, prijateljstvu, ljubavi. Susretom posredujemo sami sebe, ali i druga nam se osoba otkriva.
Malo je susreta koji nas ostavljaju ravnodušnima. Nekim se iznimno radujemo, osobito kada je riječ o godišnjim okupljanjima obitelji, kao za Božić. Neki bude brojna sjećanja, kao susreti starih prijatelja. Neki su neobuzdani izljev sreće, kao susreti onih koji se vole nakon vremena razdvojenosti. Ima s druge strane i onih susreta koji nisu toliko ugodni. Sjetimo se možda susreta s liječnikom koji nam je poručio da nam je zdravlje ugroženo, s poslodavcem koji nam je priopćio vijest o otkazu, ili s profesorom čiji ispit nismo položili iako smo uvjereni u svoj trud. Ima, reći ćemo, i formalnih susreta, svakodnevnih, uhodanih. Je li to opravdano? Je li potrebno da baš svaki susret probudi čovjekovu osjećajnost, da nas dotakne, ili bi nas to s vremenom potpuno iscrpilo i onesposobilo za susret(e)?
Pred očima nam je susret Marije i Elizabete. Izvješće ovoga susreta odiše zanosom i radošću te se stoga nikako ne može uvrstiti pod one svakodnevne. Što taj susret čini posebnim? Obje sudionice pod srcem nose dar novoga života. Naglasak je na daru. Prepoznaju zahvat Drugoga. Takav zahvat od starice čini plodnu nositeljicu, a od djevice – majku Sina Božjega. Prepoznavanje Božjega darivanja uvjet je promjene života. Marija je slijedom toga ona koja ustaje i hiti, a to dovodi do Elizabetine ispunjenosti Duhom Svetim i radosne igre njezina čeda.
Elizabeta prva ispovijeda vjeru da je Marija majka Gospodina. Marija i plod njezine utrobe su blagoslovljeni. Marija svojim neka mi bude dopušta da njezin život bude prostor proslave Boga i ispunjenja njegovih obećanja. Bog ispunja, a Marija vjeruje i u toj vjeri ide ususret ljudima. Ona nosi Boga ne samo u svome krilu već u svakome svom činu, koraku, govoru, pogledu. Novi se život tako očituje u uzajamnosti – nositi Boga i biti nošen Bogom.
Obuzetost novim životom susrete čini posebnima. Ako se život ne očituje kao novost, iskorak iz svakidanjega, radost pronalaska novih spoznaja, uvida, nove zadivljenosti životom i svemu onom što taj život krije, onda je jasno da međuljudski susreti počesto ostaju samo uhodana razmjena pitanja i odgovora, koji ništa nova ne donose. Nema se što darovati drugomu dok se ne otkrije Drugoga. Onoga koji sve obnavlja, uzdiže, proslavlja. Sva naša traženja utemeljena su na traženju života. Života ispunjena, radosna, vrijedna čovjeka. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Nije li u tome poruka njegova dolaska među ljude?! Njegov život jest novost, nadahnuće, poticaj za nas i naše susrete. Ondje gdje je on, proslavljen je život, čovjek i susret. Neka njegov dolazak učini da i u nama zaigra radost novoga života.
Pred očima nam je susret Marije i Elizabete. Izvješće ovoga susreta odiše zanosom i radošću te se stoga nikako ne može uvrstiti pod one svakodnevne. Što taj susret čini posebnim? Obje sudionice pod srcem nose dar novoga života. Naglasak je na daru. Prepoznaju zahvat Drugoga. Takav zahvat od starice čini plodnu nositeljicu, a od djevice – majku Sina Božjega. Prepoznavanje Božjega darivanja uvjet je promjene života. Marija je slijedom toga ona koja ustaje i hiti, a to dovodi do Elizabetine ispunjenosti Duhom Svetim i radosne igre njezina čeda.
Elizabeta prva ispovijeda vjeru da je Marija majka Gospodina. Marija i plod njezine utrobe su blagoslovljeni. Marija svojim neka mi bude dopušta da njezin život bude prostor proslave Boga i ispunjenja njegovih obećanja. Bog ispunja, a Marija vjeruje i u toj vjeri ide ususret ljudima. Ona nosi Boga ne samo u svome krilu već u svakome svom činu, koraku, govoru, pogledu. Novi se život tako očituje u uzajamnosti – nositi Boga i biti nošen Bogom.
Obuzetost novim životom susrete čini posebnima. Ako se život ne očituje kao novost, iskorak iz svakidanjega, radost pronalaska novih spoznaja, uvida, nove zadivljenosti životom i svemu onom što taj život krije, onda je jasno da međuljudski susreti počesto ostaju samo uhodana razmjena pitanja i odgovora, koji ništa nova ne donose. Nema se što darovati drugomu dok se ne otkrije Drugoga. Onoga koji sve obnavlja, uzdiže, proslavlja. Sva naša traženja utemeljena su na traženju života. Života ispunjena, radosna, vrijedna čovjeka. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Nije li u tome poruka njegova dolaska među ljude?! Njegov život jest novost, nadahnuće, poticaj za nas i naše susrete. Ondje gdje je on, proslavljen je život, čovjek i susret. Neka njegov dolazak učini da i u nama zaigra radost novoga života.
