Pri svakoj odluci u životu, Bog želi da nam on bude na prvom mjestu. Sv. Augustin kaže da Bog nije lakom, ali traži kamate. Biti svjestan takvoga Gospodina znači biti svjestan da je sve što imamo njegov dar i da smo dužni u zahvalnosti uzvraćati darivanjem. Tada Bog dolazi na prvo mjesto.
Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.
I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.
Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«
Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«
I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk, 9,51-62)
Nekako mi se čini da je običaj kada se razmatraju ova čitanja naglašavanje težine Božjeg poziva da ga se slijedi. Pri tom ne mislim na poziv kao nešto ekskluzivno, nego na poziv na kršćanski život općenito. Ipak ću pokušati malo drugačije pristupiti ovom problemu.
Možda griješim, ali čini mi se da bismo iz današnjeg Evanđelja mogli izvući pouku o prioritetima. Iz svega gore navedenog, iz Isusovih riječi, jasno nam biva da je Bog ljubomoran. Bog želi biti na prvome mjestu u našem životu. Iako se može činiti da bi to moglo značiti da slijediti Isusa znači napustiti sve drugo, čini mi se da je prava poruka da slijediti Krista znači biti svjestan da je Bog na prvome mjestu. Bog u svemu želi biti na prvome mjestu. On želi biti polazišna točka našeg djelovanja. Mi kao Crkva, narod Božji trebamo prije svega biti svjedoci kraljevstva Božjeg. Svjedoci Božje prisutnosti u svijetu. Tu prisutnost smo pozvani svjedočiti gdje god se nalazili. U krugu obitelji, na poslu, u školi…
Pri svakoj odluci u životu, Bog želi da nam on bude na prvom mjestu. Sv. Augustin kaže da Bog nije lakom, ali traži kamate. Biti svjestan takvoga Gospodina znači biti svjestan da je sve što imamo njegov dar i da smo dužni u zahvalnosti uzvraćati darivanjem. Tada Bog dolazi na prvo mjesto. Sva naša ljubav nije razlog da se uznosimo, jer smo već u stvaralačkom činu Božjem primili nezaslužen dar. Dolaskom Sina Božjeg na zemlju smo primili puninu Ljubavi. Zato Bog (opravdano) traži da nam on bude ispred svega.
Sve gore navedeno možemo pronaći ako polazimo od Pisma, međutim i naš život nam pokazuje da smisao dobivamo samo onda kada izađemo iz samih sebe i okrenemo se drugima. Darovani smo sami sebi, od roditelja i obitelji, drugi nas čine nama samima i stoga moramo uzvratiti drugima darivanjem samih sebe.
Isus nije želio kazniti one koji ga ne primiše, niti se igdje u današnjim čitanjima spominje kazna. Ono što se spominje je prilika koju bi smo mogli propustiti, da zbog svojih interesa ne budemo prikladni za kraljevstvo Božje. Za slobodu nas Krist oslobodi! I samo u toj slobodi možemo po Duhu biti dionici I navjestitelji kraljevstva Božjeg.
Bog želi biti na prvom mjestu da bismo mi bili prikladni…
