Zaista, veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (Iv 15,13). Uklapajući ovaj citat iz Ivanova Evanđelja u drugu zapovijed koju Isus naglašava, slagalica života polagano dobiva jasniju i konkretniju sliku u činu nesebične ljubavi iskazane i u najmanjim djelima sebedarja. Zbog toga, odvažimo se činiti!
Iz Evanđelja po Marku:
U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«
Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.« Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
U Hercegovini često se može čuti uzrečica od kad je i Boga i svijeta, označavajući neki stari, ustaljeni običaj te naglašavajući njegovu (ne)promjenjivost. Stoga, od kad je i Boga i svijeta, čovjek skoro neprestano teži za nečim. Mala je vjerojatnost da ništa u njegovu životu nema taj motivacijski čimbenik koji ga nuka da krene dalje, da se pomakne s mjesta na kojem stoji.
Ponuđeni evanđeoski odlomak smješta nas u 12. poglavlje Evanđelja po Marku, mjesto radnje: Jeruzalem. Nakon mesijanskog ulaska u grad, izgona trgovaca iz Hrama te rasprava koje nalazimo u recima prije ovih o kojima promišljamo, autor nam iznosi susret Isusa i jednog radoznalog pismoznanca.
Od kad je i Boga i svijeta, svi mi imamo ono nešto čemu pridajemo posebnu vrijednost. Stoga, ovaj pismoznanac koji dolazi do Isusa, očito je u njemu vidio nekoga kome se može postaviti ovakva vrsta provokativna pitanja. Nekako, kao da i nama olakšava put do onog Kraljevstva kojeg Isus uporno naviješta. Stavljajući se u mentalitet tadašnjeg Židova, Židova koji u moru propisa – koje nalazimo širom Biblije, popraćeni istančanim detaljima u vršenju istih kao i načinima ophođenja prema njima – nastoji izvršiti svaku pojedinu zapovijed, teško nam je predočiti da nam netko može dati precizan odgovor na Isusu postavljeno pitanje.
No, zar nije čudesan, i u svojoj čudesnosti jednostavan i banalan, odgovor koji nam je dan? Isus vraća tog pismoznanca na onaj poznati Čuj Izraele! donesen nakon prelaska Crvenog mora, neposredno prije ulaska u Obećanu zemlju. Podsjeća nas na onu njegovu poznatu: Subota je stvorena radi čovjeka,a ne čovjek radi subote. Ponovo vraća onu svijest da čovjek u čitavom svom dostojanstvu u kojem ponosno nosi barjak na kojem stoji napisano Stvoren na Božju sliku, ne postoji radi sebe samoga, nego da u svom bivanju, kao pojedinac, ne izostavljajući spoznaju svoje krhkosti i slabosti, trudom i naporom odaje koliko-toliko jasnu sliku svoga Stvoritelja. Nadovezujući se na svoju misao, Isus mu majstorski i diskretno daje odgovor na možda u mislima postavljeno pitanje Kako ću to činiti? usmjeravajući mu pozornost na čovjeka do sebe i njegove potrebe. Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,45).
S druge strane, od kad je i Boga i svijeta, tim istim čovjekom nerijetko gospodare druge sporedne stvari, nudeći mu na prvu pomisao sjaj i veličanstvo, ali u isto vrijeme sužavaju mu pogled na dužinu svoga nosa. Zaista, veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (Iv 15,13). Uklapajući ovaj citat iz Ivanova Evanđelja u drugu zapovijed koju Isus naglašava, slagalica života polagano dobiva jasniju i konkretniju sliku u činu nesebične ljubavi iskazane i u najmanjim djelima sebedarja. Zbog toga, odvažimo se činiti!
