Vratimo se na trenutak u scenu Navještenja: Marija koja obavlja svoje obične poslove, dobiva neobičan zahtjev. I naravno da osjeća strah od nepoznatoga. Čovječe, pa može biti kamenovana!
(Lk 5, 1-11)
U današnjem svijetu se događa pumo stvari koje izmiču iz područja naše kontrole. Možemo reći da nas iznenađuju. Uhvate nas nespremnima. Tu istu nespremnost nalazimo i u Evanđelju. Ono skoro pa svaku običnu radnju pretvara u „naizgled običnu radnju“. Preciznije rečeno, od onoga običnoga, rutinskoga i svakodnevnoga čini ono neobično. Nuka nas da u svakodnevnici života pronađemo ono neobično. Nešto vrijedno čuđenja, a samim time i divljenja.
Već u početku evanđeoskoga odlomka pronalazimo nama običnu scenu. U čemu je štos? Pa Isus je Bog, nije ni čudo da se oko njega okuplja mnoštvo. No za tadašnji narod on je bio obični čovjek. S druge strane, u tom čovjeku su vidjeli nešto što im je bilo neobično. Razmotrimo prizor. Narod se gurao oko Isusa da ga čuje što im ima za reći. Očito da je masa vidjela u njemu nekoga tko „zna“ što priča. Toliko su se gurali oko njega da je došao sve do vode Genezaretskoga jezera. Nije imao prostora dalje. Svi bi mi u takvim situacijama lako postali ljutiti te odustali od bilo kakvog nauma da reknemo nešto smisleno. U „bahatosti“ naroda koji je gledao na svoj interes Isus, koji je posložio prioritete, vidi u baš takvom narodu prvotnu zadaću svoga poslanja: od kaosa napraviti red. Usred buke i nereda, s lađe, odlučnom voljom poučava povjereno mu stado.
U sljedećem dijelu opet nailazimo na uobičajen prizor. Pronalazimo ljude koji su već neko određeno vrijeme ribari te su proveli cijelu noć bacajući mreže kako bi prehranili sebe i svoje obitelji, ali bez uspjeha. Možda su i bili uhvatili nešto, ali to očito nije bilo dovoljno za život pa nam autor izvještaja donosi riječ „ništa“. No dolaskom jednog neuobičajenog čovjeka u njihovu lađu, događa se zahtjev, naizgled pomalo lud. Oni, koji su iskusni u svom poslu te sa spoznajom da je bila loša noć, su u razočaranju prali svoje mreže te se vjerojatno spremali za ponovni izlazak na pučinu. U takvom mentalnom sklopu dolazi neuobičajeni Nazarećanin. Traži od njih iskru. Iskru vjere, ali uz to i iskru itekakvog samopouzdanja. Zahtjev da se izveze na pučinu može probuditi traumu od ponovnog susreta s ničim. Susreta sa prazninom, neispunjenjem i nezadovoljstvom. Ludost zahtjeva se očituje upravo u Isusovoj želji za njihovim iskorakom. Vratimo se na trenutak u scenu Navještenja: Marija koja obavlja svoje obične poslove, dobiva neobičan zahtjev. I naravno da osjeća strah od nepoznatoga. Čovječe, pa može biti kamenovana! Ali ne, Marija ide dalje, te povlačeći paralelu sa Šimunom iz današnjega Evanđelja, vidimo da su oboje u svojoj ograničenosti rekli da će „na tvoju riječ baciti mreže!“
I zaista, susret s Isusom sve čini neobičnim. U očitom činu poslušnosti njegovoj riječi događa se čudo - što bi značilo da se od nas traži jednostavnost, srce djeteta koje sluša riječi svoga Oca. A ponajviše kod djece otkrivamo neprestano čuđenje čudima oko njih. Stvari, naizgled obične, itekako postaju neobične - nešto vrijedno čuđenja, a samim time i divljenja.
