Na prvi bi nas pogled mogla začuditi oprečnost između betlehemskog mironosnog čuda i ubojstva svetog Stjepana u Jeruzalemu tijekom prvog progona novorođene Crkve.
Danas se u svojim razmišljanjima dotičemo osobe svetog Stjepana. Stjepan je najpoznatiji iz skupine sedmorice drugova. Predaja u toj skupini vidi sjeme buduće đakonske službe, premda valja priznati da ovaj naziv nije prisutan u Djelima apostolskim. Stjepanov značaj vidljiv je u svakom slučaju iz toga što mu Luka u toj svojoj važnoj knjizi posvećuje cijela dva poglavlja.
Upravo Luka ističe činjenicu da Stjepan, "pun milosti i snage" (Dj 6,8), donosi u Isusovo ime novo tumačenje Zakona te Stari zavjet promatra u svjetlu Kristova navještaja smrti i uskrsnuća. Kristološko čitanje Starog zavjeta izaziva židovsku reakciju koji njegove riječi shvaćaju kao bogohuljenje. Zbog toga je osuđen na kamenovanje. Sveti Luka prenosi nam Stjepanov posljednji govor, koji je zapravo sažetak njegova propovijedanja. Kao što je Isus u Emausa bio pokazao učenicima kako Pisma i Proroci govore o njemu, o njegovu križu i njegovu uskrsnuću, tako i sveti Stjepan cijeli Stari zavjet čita u kristološkom svjetlu. Sveti Stjepan u prvom nam redu govori o Kristu, o Kristu raspetome i uskrslome kao središtu povijesti i našega života. Možemo shvatiti da križ uvijek ima središnje značenje u životu Crkve, a i u našem osobnom životu. On dokazuje da je otajstvo križa u središtu povijesti spasenja što je pripovijeda Stari zavjet, pokazuje da je raspeti i uskrsli Isus doista cilj čitave povijesti. Dokazuje, dakle, i da je hramsko bogoslužje dovršeno te da je novi i istinski "hram" – Isus. Upravo taj "ne" hramu i njegovu bogoslužju izaziva osudu svetog Stjepana koji je, u tom trenutku - kaže sveti Luka - upravivši oči prema nebu vidio slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu. I vidjevši nebo, Boga i Isusa, sveti Stjepan rekao je: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu" (Dj 7,56). Slijedi izvještaj o njegovu mučeništvu, koje je zapravo oblikovano po uzoru na muku samoga Isusa, ukoliko predaje "Gospodinu Isusu" svoj duh te moli kako grijeh njegovih ubojica ne bi bio uračunat (usp. Dj 7,59-60).
Zanimljivo je kako ikonografija ovih blaženih dana pokazuje rođenoga Isusa položenog na mali sarkofag. Ta nam slika govori da se Krist rađa kako bi umro. Isus se rađa kako bi dao svoj život za sve nas. Bez Njegova rođenja, nema onog – našeg. Sveti Stjepan je, praštajući i moleći za svoje ubojice, bio prvi od mnogih koji će krenuti Kristovom stazom. Njegova smrt nije izazvala strah ili žalost nego ponos i zanos. Tertulijan nam to lijepo i sažeto potvrđuje: "Mi se množimo svaki puta kad nas vi žanjete: krv je kršćana sjeme."
25. i 26. prosinca dotičemo se pitanja života. I onog zemaljskog i onog nebeskog. Dan tjelesne smrti nije kraj svega nego prijelaz u Život i dan konačnog rođenja. Sveti nam Stjepan tumači i pomaže shvatiti to otajstvo vjere, koje ovih dana proživljavamo.
Završio bih s jednom zanimljivom Ivančićevom mišlju: "Ako je Bog postao čovjekom onda je biti čovjek nevjerojatno ozbiljno. Ako je Stjepan išao umrijeti za tu istinu, mora da je čovjekov život neprocjenjiv. Ako su milijuni ginuli za Isusa iz Nazareta, mora da je on Bog i da ima rješenje svih naših problema. Ako je Isus htio biti prognanik i patnik, mora da su naša trpljenja osmišljena, mora da je sveto trpjeti i biti bolestan i prognan."
Upravo Luka ističe činjenicu da Stjepan, "pun milosti i snage" (Dj 6,8), donosi u Isusovo ime novo tumačenje Zakona te Stari zavjet promatra u svjetlu Kristova navještaja smrti i uskrsnuća. Kristološko čitanje Starog zavjeta izaziva židovsku reakciju koji njegove riječi shvaćaju kao bogohuljenje. Zbog toga je osuđen na kamenovanje. Sveti Luka prenosi nam Stjepanov posljednji govor, koji je zapravo sažetak njegova propovijedanja. Kao što je Isus u Emausa bio pokazao učenicima kako Pisma i Proroci govore o njemu, o njegovu križu i njegovu uskrsnuću, tako i sveti Stjepan cijeli Stari zavjet čita u kristološkom svjetlu. Sveti Stjepan u prvom nam redu govori o Kristu, o Kristu raspetome i uskrslome kao središtu povijesti i našega života. Možemo shvatiti da križ uvijek ima središnje značenje u životu Crkve, a i u našem osobnom životu. On dokazuje da je otajstvo križa u središtu povijesti spasenja što je pripovijeda Stari zavjet, pokazuje da je raspeti i uskrsli Isus doista cilj čitave povijesti. Dokazuje, dakle, i da je hramsko bogoslužje dovršeno te da je novi i istinski "hram" – Isus. Upravo taj "ne" hramu i njegovu bogoslužju izaziva osudu svetog Stjepana koji je, u tom trenutku - kaže sveti Luka - upravivši oči prema nebu vidio slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu. I vidjevši nebo, Boga i Isusa, sveti Stjepan rekao je: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu" (Dj 7,56). Slijedi izvještaj o njegovu mučeništvu, koje je zapravo oblikovano po uzoru na muku samoga Isusa, ukoliko predaje "Gospodinu Isusu" svoj duh te moli kako grijeh njegovih ubojica ne bi bio uračunat (usp. Dj 7,59-60).
Zanimljivo je kako ikonografija ovih blaženih dana pokazuje rođenoga Isusa položenog na mali sarkofag. Ta nam slika govori da se Krist rađa kako bi umro. Isus se rađa kako bi dao svoj život za sve nas. Bez Njegova rođenja, nema onog – našeg. Sveti Stjepan je, praštajući i moleći za svoje ubojice, bio prvi od mnogih koji će krenuti Kristovom stazom. Njegova smrt nije izazvala strah ili žalost nego ponos i zanos. Tertulijan nam to lijepo i sažeto potvrđuje: "Mi se množimo svaki puta kad nas vi žanjete: krv je kršćana sjeme."
25. i 26. prosinca dotičemo se pitanja života. I onog zemaljskog i onog nebeskog. Dan tjelesne smrti nije kraj svega nego prijelaz u Život i dan konačnog rođenja. Sveti nam Stjepan tumači i pomaže shvatiti to otajstvo vjere, koje ovih dana proživljavamo.
Završio bih s jednom zanimljivom Ivančićevom mišlju: "Ako je Bog postao čovjekom onda je biti čovjek nevjerojatno ozbiljno. Ako je Stjepan išao umrijeti za tu istinu, mora da je čovjekov život neprocjenjiv. Ako su milijuni ginuli za Isusa iz Nazareta, mora da je on Bog i da ima rješenje svih naših problema. Ako je Isus htio biti prognanik i patnik, mora da su naša trpljenja osmišljena, mora da je sveto trpjeti i biti bolestan i prognan."
