Ako smo uistinu susreli Isusa, o tome ne možemo šutjeti. Radosnu vijest o Životu prenosimo drugima poput Ivana Krstitelja, apostolâ Andrije i Ivana.
Iv 1, 35-42
U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.
Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.
Kršćaninom se postaje na razne načine. No svi ti načini imaju zajedničko obilježje, a to je posredovanje. Svatko od nas primio je vjeru upravo preko drugoga: preko roditelja, prijatelja, svećenika… Redoviti oblik primanja dara vjere jest obredom krštenja novorođenčeta, kada kum/a i roditelji jamče za dijete koje prima krštenje. Kasnije svjesno i slobodno prihvaćanje i razvijanje istog dara događa se opet posredno, tj. preko onih koji su nam bliski, preko obitelji i vjerničke zajednice. Tu je neophodna uloga slušanja, koje Pavao ističe poznatom izjavom: vjera dolazi slušanjem (Rim 10,17).
U današnjem evanđelju prikazan je događaj okupljanja prvih Isusovih učenika. Ono što ovaj opis okupljanja prvih učenika razlikuje od opisâ drugih evanđelja (Mateja, Marka i Luke) jest što prepoznavanje Isusa i polazak za njim nije odgovor na njegov poziv već reakcija na navještaj drugoga. Andrija, Ivan i Šimun postaju Isusovim učenicima ne jer ih je Isus izravno pozvao, već zato što su slušali i čuli navještaj drugoga o Isusu. Budući apostoli čuvši Ivana Krstitelja koji, pokazujući na Isusa, uzvikuje: Evo Jaganjca Božjega!, polaze za Isusom. Temeljni stav koji je, dakle, omogućio prepoznavanje Isusa jest stav otvorenosti i slušanja. Ako nismo otvoreni, ako nismo u stavu osluškivanja i iščekivanja usmjereni na Gospodina i njegov glas, njegove poticaje, on može prolaziti pored nas, drugi nam mogu govoriti o njemu, ali mi nećemo čuti ni njegovu ni njihovu riječ i nećemo ga prepoznati.
Ono što nam evanđelje dalje opisuje jest daljnje djelovanje onih koji su čuli o Isusu i susreli ga. Andrija i Ivan bili su kod Isusa, susreli ga. Nakon toga susreta Andrija hita svom bratu Šimunu te mu prenosi radosnu vijest: Našli smo Mesiju! Susret s Kristom ne može nas ostaviti ravnodušnima ni zatvorenima u sebe. Pronalazak Mesije, onoga koji je naš kralj i naše spasenje potiče nas da druge dovodimo k njemu, kako bi i oni postigli isto spasenje kao i mi. Radosna vijest je zarazna – ona se širi i zahvaća sve koji su za nju otvoreni. Tako biti kršćaninom – biti u stalnom živom odnosu s Kristom – istovremeno znači i biti navjestiteljem Njega koji je naš život i spasenje, naš Gospodin. Biti kršćaninom znači istovremeno primati Život i davati ga drugima. Ako nismo toliko oduševljeni Onim za koga ispovijedamo da smo ga susreli, da nas to oduševljenje nuka vikati drugima, naviještati o Njemu, koga ili što smo mi onda uopće susreli?
Molimo Gospodina da nam njegova Riječ koja je pred nama danas rasvijetli naš identitet – identitet Isusovih učenika – i dâ nam spoznati što nam je činiti i kako nam je njega nasljedovati.
