Nazivam ga Kraljem jer se On zapravo pokazao slugom, a ljudi oko mene i ja s njima smo Njegovi prijatelji!
Danas slavimo svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja. Svetkovina je to, možemo reći, novijega datuma (1925., u sklopu 1600. obljetnice Nicejskog sabora na kojem je „definiran“ odnos Boga Oca i Sina), kojim se htjelo naglasiti stvarnost Kristova kraljevstva nad svijetom i čovjekom, posebice protiv nadolazećih režima koji svojim „antropologijama“ htjedoše (i hoće) neke druge kraljeve i kraljevstva. Ako je Krist kralj svega stvorenoga, a jest, što to konkretno znači za mene danas? Ako je Krist kralj, a jest, možemo li reći da je on dobar kralj? Da je u njegovom kraljevstvu sve pod kontrolom? Kažemo u teologiji, pozivajući se na evanđelje, da je Božje kraljevstvo već ovdje na zemlji prisutno, kao u klici. Pitamo se gdje to kraljevstvo možemo vidjeti, doživjeti, iskusiti? Je li doista sve pod kontrolom? U zemlji koju zovemo „sveta“ – nije! A izgleda ni drugdje! Tako se na prvi pogled čini.
Prije nego počnemo maštati o Božjem kraljevstvu na zemlji, pokušajima ostvarenja teokratskog sustava tamo gdje nije potreban niti smislen, na zemlji, valja nam zaviriti u Bibliju, posebice u današnja čitanja i pokušati razmatrati o kraljevstvu kojemu je Krist kralj. U današnjem evanđelju (Iv 18, 33b-37) slušamo dijalog Isusa i Pilata. I već na početku Pilat upita Isusa ono zbog čega se Isus i našao pred njim: je li on kralj židovski? A Isus, prozrevši Pilatovu neuvjerljivost pri upitu odgovara protupitanjem: je li ti to drugi rekoše o meni? I upravo se ovdje nalazi problem Pilata: sluša i oslanja se na iskaze o Isusu preko drugih, što će ga kasnije skupo stajati. A Isus mu ustvari ne bijaše nikakva prijetnja za vlast. Prije kritika savjesti! A ti drugi mu uporno priljepljivaše naziv kralja kako bi ga mogli osuditi, naziv koji za samoga Isusa nije uobičajen, da se tako izrazim. Naziv je to koji Isus nije koristio obično. U evanđeljima se Isus drugačije predstavlja. Sjetimo se samo izvješća o Isusovoj muci kako nam ju donose sinoptici i Isusove suzdržanosti na upit o njegovom kraljevstvu/mesijanstvu. On im reče: Ja Jesam! Nije to neka puka potvrda njihovog pitanja, kao da bi članovi Sinedrija sada došli na svoje. Isus im veli: ja sam Gospodin (Ja Jesam – ego eimi – JHWH). Time je rekao sve, i više nego što su zamišljali!
Zanimljivo je uočiti da nakon govora kojeg u Ivanovu evanđelju Isus upućuje Pilatu, o svome kraljevstvu koje nije odavde, Pilat pita (ili možda odgovara?): ti si kralj!? Isus se nadoveže: ti kažeš, ja sam kralj. Kao da Pilat počinje shvaćati da Isusova pretenzija nije moć, da će i Pilat opstati kraj Isusa, da su Isusovi „apetiti“ drugačiji. Što je najvažnije, sada mu Isus ne predbacuje da priča nešto što i sam ne misli. Između onoga „drugi ti rekoše“ i „ti kažeš“ stoji Isus koji ako ništa koleba mišljenje jednoga moćnika! Isusovo kraljevstvo nije ono koje zamišljah(j)u židovi. On je došao služiti i život dati za mnoge! Zato je njegov križ njegova proslava, njegovo kraljevstvo. Isus s križa kraljuje! I upravo zato ga osobno ispovijedam Bogom i Spasiteljem svega stvorenja što je došao živjeti na zemlji, kao čovjek, iskusiti ono što čovjek kuša. Nemoć križa postaje moć kojom Krist privlači sve ljude k sebi. Krista nazivam Spasiteljem upravo stoga što meni, u mom konkretnom životu progovara kao onaj koji je tu, moj bližnji koji ima sućuti za mene jer je preko križa osjetio kako je kada jako, jako boli, i na taj način prelazi moje stroge kriterije. Nazivam ga Kraljem jer se On zapravo pokazao slugom, a ljudi oko mene i ja s njima smo Njegovi prijatelji! Nismo podanici! Koji paradoksi! Stoga možemo reći da sve patnje što se danas, posebice ovih dana događaju u svijetu i nad kojima se sablažnjavamo, nisu poraz Boga, još jedno razočarenje koje nam priređuje. Nasuprot nemoći Božjoj na križu i u čovjeku patniku stoji moć čovjeka koji je spreman i samoga Boga ubiti. A kamoli čovjeka! To je taj moćni čovjek! Čovjek koji želi biti vlasnik drugoga. I zato se ta Božja nemoć, Njegov prividni poraz pokazuje kao konačna pobjeda jer čovjeka ne ostavlja u nemilosrdnim rukama njega samoga.
Ovdje nam u pomoć priskače drugo čitanje današnje svetkovine (Otk 1, 5-8), govoreći o Isusu kao o onome koji nas ljubi, koji nas svojom krvlju otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom...Bogu i Ocu svojemu. Između Boga i čovjeka, ostvarenja kraljevstva Božjega na zemlji, barem u klici, postavio se grijeh koji je rodio i nastavlja rađati i svoje strukture, lance, circulus vitiosus koji nas melje, proždire. Ali ne treba grijeh ukloniti da bismo ga se oslobodili, kako neki misle, nego ga priznati. I upravo pogled na križ, ili bolje, pogled s križa, znaka Božje i naše nemoći, postaje sredstvo našega čišćenja i ulaska u Božju logiku, ulaska u Božje kraljevstvo ostvarivanja odnosa služenja, a ne gospodarenja. Znak križa nije stvar prošlosti. Dapače! Upravo nam križ svojom nemoćnom snagom otvara prostore budućnosti, prostore napretka u humanosti, plodna tla na kojima Bog može posijati svoje sjeme koje treba uzrasti i donijeti obilne plodove.
Ne boj se, stado malo...
