Ljubav pretočena u praksu

U prvom čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona Mojsije potiče narod na poslušnost Gospodinu, držeći njegove zapovijedi i naredbe koje su sadržane u knjizi Zakona. Da bi to opsluživali ne treba previše tragati, jer zapovijedi i zakoni nisu skriveni, nego su tu, u knjizi Zakona. Sve što je potrebno je obratiti se Gospodinu svim srcem i svom dušom svojom. U evanđelju također vidimo što to Isus odgovara zakonoznancu, kada ga pita što je potrebno da bi baštinio život vječni. Zakonoznanac postupa lukavo, te Isusu upućuje pitanje samo zato da bi ga iskušao, a ne zbog svog neznanja. Podsjećam da se radi o čovjeku koji poznaje zakone. No, Isusova mudrost je iznad mudrosti i lukavosti zakonoznančeve. On ga upućuje na ono na što je i Mojsije upućivao narod, a to je Zakon. No, zakon traži, na prvi pogled, jednostavnu stvar, a ta je: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Sada se već mogu zapitati izvršavam li ja tu zapovijed. Jesam li zaista cijelim svojim bićem predan Bogu, bez zadrške!? Često mi se čini da puno toga nisam zaista predao Njemu, da mnogo toga prilagođavam sebi i prilikama u kojima se nađem. Jer, ljubiti Boga svim svojim snagama značilo bi imati potpuno povjerenje u njega, a ako imam potpuno povjerenje, onda nema straha ni od potpunog predanja njemu. Sve što njemu predam, on će izvesti na dobro, ma kako se u određenim situacijama i činilo da nije tako. Osloboditi se straha!

U ovoj zapovijedi Zakona javlja se i jedan drugi problem, a taj je ljubiti bližnjega kao sebe samoga. Pitam se ljubim li ja zaista svoga bližnjega kao samoga sebe!? Bez puno razmišljanja shvaćam da ne ljubim, jer moj bližnji nije samo moj prijatelj s kojim se slažem i s kojim se razumijem, nego svaki čovjek kojega je Gospodin stvorio. I, ljubav prema mome bližnjemu ne ovisi o mome trenutnom raspoloženju, nego je to trajno i temeljno opredjeljenje. Bilo bi idealno kada bi moj bližnji bio samo moj prijatelj, jer bi onda puno lakše obdržavao zapovijedi Zakona, ali u isto vrijeme znam da je taj pojam puno širi, a da glagol ljubiti traži puno više napora. Možda se čini da Isus u svom govoru malo pretjeruje!? Da bi to bolje razumijeli evanđelist Luka nam donosi Isusovu prispodobu o milosrdnom Samarijancu koju svi, teoretski, ionako dobro znamo. Ovdje je važno napomenuti zašto Isus u cijelu priču stavlja Samarijanca. Jasno, nije u pitanju slučajni odabir. Naime, Židovi i Samarijanci živjeli su u međusobnoj netrpeljivosti. Onaj Židov koji bi se družio sa Samarijancom smatran je otpadnikom. Dakle, ljubav između njih bila je nemoguća. Prisjetimo se ovdje i susreta na zdencu kada se Samarijanka čudi i pita kako to da Isus, Židov, razgovara s nekim iz Samarije, i to sa ženom. Rekli bismo kako to nije ništa novo, jer je Isus toliko puta kršio zapovijedi i zakone, a čovjeka stavljao iznad njih. Ništa drugačije nije ni sa Samarijancom iz današnjeg evanđelja. I on zaboravlja međusobnu netrpeljivost, te pomaže onome čovjeku koji bijaše upao među razbojnike. U tom trenutku nije bitno ništa drugo nego ljubav koja se nalazi na djelu, ljubav koja se konkretizira. Ljubiti samo govorom nije ništa drugo nego lijepa propovijed koja ostaje samo puko slovo. Tako je i s ovim razmišljanjem. Što ja posebno činim? Apsolutno ništa! Moja ljubav mora se očitovati u konkretnoj situaciju, u svakodnevnom životu i bez ineteresa. Dati sebe za drugoga značilo bi i ljubiti sebe, jer radost moga bližnjega treba biti i moja radost. Njegov uspjeh trebao bi biti i moj uspjeh.

Na kraju ovom evanđeoskog ulomka Isus zakonoznancu daje uputu: Idi pa i ti čini tako! Isus mu govori da svoje teoretsko znanje mora konkretizirati, mora ga upotrijebiti u svakodnevnom životu, u praksi. Teoriju prožeti praksom. Isus ovdje šalje i mene, te mi govori da i ja idem i svoje znanje provedem u djelo i svoje neprijatelje ljubim kao prijatelje. Nesebična i neiskalkulirana ljubav iznad svega.