Jedan dan Isusa Krista iz Nazareta

Čovjek koji piše vlastiti dnevnik nastoji zapisati glavne događaje protekloga dana. Sažetost i umjerenost u pisanju otvaraju prostor za razmišljanje o pročitanom. Takav dnevnik govori o onome tko ga piše.

Mk 1, 29-39

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.


        Čovjek koji piše vlastiti dnevnik nastoji zapisati glavne događaje protekloga dana. Sažetost i umjerenost u pisanju otvaraju prostor za razmišljanje o pročitanom. Takav dnevnik govori o onome tko ga piše. Iz postupanja se razotkrivaju osobnost, razmišljanje i stav čovjeka. Isus nije pisao svoj dnevnik. No to je za njega učinio evanđelist Marko. Pročitani odlomak Evanđelja mogao bi se slobodno nazvati Spasiteljev dan. Naime, u bitnim crtama Marko opisuje Kristovo djelovanje od 0-24 Propovijedao je u sinagogi, liječio bolesne, izgonio zloduhe, povlačio se u samoću na molitvu. Dinamičan dan. Djelovao je na četiri područja: u sakralnom prostoru, privatnoj kući, javnom trgu i na samotnom mjestu. Otkupitelj želi ući u sve životne prostore čovjeka. Na koji način on to čini,?

        U 39. retku Marko kaže da je Isus prošao svom Galilejom propovijedajući u sinagogama i izgoneći zloduhe. Isusov govor oslobađa. Slušatelj njegovim govorom biva obuhvaćen jer taj govor dotiče. Otajstvo je zbilja koja teži da se u nama dogodi i preobrazi život. Njegova riječ je riječ koja čini. Samo Bog može tako djelovati. Na mnogim mjestima u evanđelju nalazi se kako su na Isusov govor mnogi ostali zaneseni. S druge strane, neki su škripali zubima kada bi ga slušali. Činjenica je da nije ostavljao ravnodušnim, a slobodno je govorio. Jednom su stražari pošli s nalogom da ga uhite, a vratili su se glavarima svećeničkim i farizejima rekavši: „Nikada nitko nije ovako govorio“. Išli su uhiti Isusa, a od njega su se vratili slobodni. On je više od govora, jer je Riječ koja je tijelom postala. Riječ koja donosi slobodu i vraća u život. 

        Nakon izlaska iz sinagoge Isus je ušao u Šimunovu kuću. Iz sakralnog prostora ušao je u obiteljski prostor sa svojim učenicima. Oni su mu ukazali na Šimunovu bolesnu punicu, a Isus reagira na to, što je prikazano s tri glagola: pristupiti, prihvatiti i podignuti. Rezultat je ozdravljenje. Isus ju prihvati, a ognjica pusti. Bog pristupa u Isusu. Glagol koji se koristi u grčkom izvorniku za podignuti je egeirein, a, uz to značenje, u evanđeljima se koristi i za izraze uskrisiti i probuditi. Isus Šimunovu punicu svojim dodirom ruke vraća u život. Kao dokaz da je punica ozdravila, Marko kaže da je posluživala. Biti istinski dotaknut od Isusa znači služiti drugima. To je dokaz zdrave duhovnosti i ispravnoga slijeđenja Isusa. 

        Na trećem mjestu Isusova djelovanja je javni prostor, gradska vrata koja su bila javni trg. Svi su nagrnuli, osobito bolesni. Najgore je ući u noć bolestan, tada je bol puno jača i ometa san. Isus je ušao s njima u noć, u tamu koja nagriza radost života. Iscijelio je duhovne, duševne i tjelesne boli. Bog uvijek želi cjelovito spasiti čovjeka. 

        Dok još sunce nije izišlo, otišao je u samoću. Moleći u povučenosti tražio je volju Očevu, jer, kako je rekao, to je njegova hrana. Svaki aktivizam, ako u sebi nema prožetosti Duhom Božjim, ostaje jalov. Tražiti lice Kristovo put je koji vodi do čovjeka. Stoga Carlo Carretto zaključuje: „Kad bi bilo moguće običnom čovjeku voljeti čovjeka, služiti čovjeku do kraja, to jest sve do žrtvovanja samoga sebe, bez Krista, bez osobne pomoći Božje, Utjelovljenje bi bilo suvišno.“ Učenici nisu shvatili Isusovo povlačenje u samoću te kao da su mu izjavom „svi te traže“ htjeli reći „što radiš ovdje?“. No on ih poziva drugamo, što znači postizanje slobode – davanja života Bogu na raspolaganje. Pruža učenicima važnu lekciju, koja vrijedi za sve vjekove, da ne vode oni Isusa nego on njih. Važno je dopustiti da nas Bog oslobodi, da ga slijedimo, a ne da mi učimo Boga.