Komu vjerovati odlučujuća je stvar ovdje i sada. Hoćemo li povjerovati Bogu koji je hodao zemljom i činio toliko djela ljubavi preko kojih je došlo do preobražaja ljudskih života ili čovjeku u njegovom oholom i skučenom umu?
Od čovjekova pada u stanje nespašenosti na zemaljskoj kori odvija se borba. Ta borba, iliti boj, traje i traje bez obzira primjećivali mi to u vlastitoj egzistenciji i okruženju ili ne. Ona se vodi između samog Boga koji predvodi borbu pod svojom vlastitom zastavom i onoga što je on stvorio, a što se od njega odvratilo. Sve što je naš Bog stvorio bilo je dobro (usp. Post 1, 31). Po tom stvaranju Bog se upustio u mogućnost da bude odbijen i odbačen. Sve što je on stvorio može imati svoj pravi smisao kao biće samo i jedino ukoliko je u odnošajnosti prema svome istinskom Bitku. To je veza, odnos od životne važnosti.
Kad se čovjek odvraća od Boga u isto vrijeme dolazi do loma i napuknuća u samom stvorenju. Samog Boga takvo ljudsko ponašanje izrazito boli i on u sebi pati. On to priopćava svome stvorenju govoreći koliko je njemu samom teško to što se događa. Da, upravo tako. Mi ljudi imamo emocije i u svojoj naravi samo osjetljivi na nepravdu ili na neuzvraćenu ljubav i poštovanje, ali jesmo li se ikada zapitali kako je tek našem Bogu kada ga stvorenje odbacuje? U Starom zavjetu Bog se pokazuje kao osjećajan Bog koji je snažno potresen pred bijedom u koju čovjek upada zbog počinjena grijeha. On od čovjeka traži obraćenje i za to ga obraćenje priprema jezikom koji tadašnji čovjek razumije u onoj sredini u kojoj se konkretno nalazi.
Naš je Bog hrabar ratnik, a u povijesti spasenja nam se upravo takvim pokazao. On obilazi i traži način kako da se približi svome stvorenju. Bog šalje svoga proroka, svoga izabranika Ezekiela unatoč što je njegov izraelski narod učinio grijeh preljuba ostavljajući svoga Stvoritelja. Ezekiel će uprisutnjivati Božju riječ. Tu se Božja ljubav pokazuje nezaustavljivom jer mu je srce nemirno gledajući kako mu stvor propada. Bog hrabri svoga poslanika na tome putu podižući ga svojim Duhom. Božja milost, odnosno Božji Duh vodi Ezekiela kroz trnje koje ga okružuje i pronalazi ispravan put između škorpiona među kojima sam sjedi (usp. Ez 2, 6). Ezekiel s pouzdanjem u Boga koji ga je pozvao kreće na izvršavanje povjerene mu zadaće. Bog pokazuje svoju prisutnost u narodu kako bi mu njegov narod povjerovao. Ezekiel ima zadaću prorokovati i Bog će od njega tražiti račun za krv naroda koji mu se povjerava ukoliko on zataji u svojoj zadaći (Ez 3, 18). U toj zadaći Bog ne ostavlja mjesta kompromisu.
U našem vremenu i ova naša nacija postaje sve više nacija koja se Boga ne boji. Oslanja se sve više na propadljivost ovoga svijeta. Postajemo odmetnički narod i sve više nestaje anamneze, sjećanja i spomena na djela koja je Bog učinio upravo nama. Kao i kod Ezekiela Bog će i u našem vremenu od svojih slugu tražiti račun za krv naroda ukoliko ne budu njegov proročki glas. Danas se kompromisi rade skoro na svakom mjestu. Tome je zasigurno doprinijelo i to što se danas sve manje pridaje važnost odgovornoj zadaći opominjanja i prorokovanja u Božje ime. Problem se prije svega dakako nalazi u vjeri i ljubavi čovjeka prema samom Bogu.
Pavao kaže da težimo za ljubavlju i da čeznemo za darovima Duha, a najvećma da prorokujemo (usp. 1 Kor 14, 1). Darove Duha Svetoga želi i za njima čezne samo onaj koji posjeduje ljubav, veli nam Pavao. Opominje samo onaj kojemu je stalo do stada. Budi samo onaj koji je već probuđen. To je sâm Bog tražio od Ezekiela kad ga je spremio da bude s njegovim ljubljenim narodom unatoč tome što su oni daleko od njega. I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima (Ez 2, 5), a preko proroka sâm Bog. Sveti nam Pavao veli da je on došao do iskustva i priznanja da je potrebit Isusa Krista tek onda kad je sâm sebi priznao da je slab (usp. 2 Kor 12, 10). Pavao tu priznaje da je Božja milost bila ta presudna stvarnost koja ga je nosila u boju pod zastavom Isusa Krista jer nam sâm kaže: Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna ... (1 Kor 15, 10).
On je primjer istinita i iskrena čovjeka koji je uvidio i koji je htio da mu bude pokazano kome će i kako služiti. Pavao nije išao svojom snagom, i što je još važnije, svojim načinom. Imamo i danas u Crkvi Božjih radnika koji se lome radeći u njegovom vinogradu iz dana u dan. A rezultat? Na žalost slab. Bog ima svoj način i Duh Sveti se ne će, kako se počesto misli, samo prilagođavati kako kome sine u glavi. Bog je taj koji daje modele i načine, a ne netko drugi. Bog ima plan sa svakim od nas i on će ga ostvariti samo ako mu dopustimo. To je jedini uvjet. Bog ne može i neće blagosloviti nešto što nije u skladu s njegovim načinom i planom. Počesto se ljudi još čude kako su se tako puno trudili i radili pa opet ništa. Oni koji se bave pastoralnim radom daju sve od sebe (počesto samo sebe), ali se razočaraju i postaju frustrirani i pitaju gdje su plodovi njihova truda. Rade na način koji Bog nikada nije želio i zapovjedio. Bog žarko želi pomoći svakom vjerniku i čovjeku, ali je problem načina. Možemo moliti i raditi bez prestanka, ali promjena na bolje nema. Zašto? Mi želimo da to bude onako kako mi mislimo da treba, a što je krivo.
Pavao je predobro primijetio i u život proveo istinu da je Bog taj koji radi kroz nas, a ne mi za njega. Prije toga Pavao je vidio koliko je jadan i izgubljen molio je Gospodina da odstupi od njega. Priznao je Pavao svoju realnost i bio je iskren, a Gospodin mu na to veli: Dosta ti je moja milost ... (2 Kor 12, 9). Pavao je Isusa puštao da bude Bog, da mu upravo on pokazuje, da on ide ispred njega, a ne da ga on zove kad mu zatreba. Izgraditi sličan uzvišen odnos sa Gospodinom kakav je imao Pavao zahtijeva i traži vrijeme, to traži samoću, šutnju, nerazumijevanje... Taj odnos traži hod s vjerom kroz tešku tjeskobu, muku, bol, ostavljenosti i čišćenje. To je put za svakog vjernika i to pravi put. Ako želimo doći bliže Isusu potrebno je beskompromisno ići i ostati s njim do kraja. Biti vjeran do kraja, jer će se isplatiti. Ali zašto bi ovakvo nešto netko radio kad imamo toliko načina zaustavljanja sve ove mučnine osim samog Isus Krista. Zašto nešto pretrpjeti s Isusom? Zašto se često družiti sa Svetim pismom kad ima tako dobrih knjiga, a na televizijskim ekranima se uvijek nešto novo prikazuje?
Uvijek možemo pobjeći i ne osjećati samoću i tjeskobu. Možemo se neprestano družiti s ljudima ili bježati u aktivizam ili bježati u virtualni svijet interneta i kibernetike. Bijegom ne rješavamo ništa nego samo prekidamo nešto što smo trebali proći s Isusom jer on je jedino ispravno rješenje za čovjeka. Trebalo se nešto preobraženo u nama roditi, ali mi smo ti koji smo to zaustavili. Prepustiti se Bogu jedini je ispravan način za svakog vjernika. Za život punine potrebno je ukloniti prepreku vlastitog ega i vlastitih slabih misli te s Pavlom kliknuti da smo jaki tek kad priznamo da smo u bîti slabi (usp. 2 Kor 12, 10). Kad kao čovjek priznam da sam potrebit Boga, da trebam milost koja dolazi od Boga Isusa Krista i da u bîti trebam i želim njega samoga, razvit će se nešto sasvim novo.
Dok je Isus hodao zemljom činio je mnoštvo čudesa. Svakog čovjeka koji je bio bolestan on je ozdravio. Svakomu koji bi bio otvorena srca riješio bi životni problem. Nikome niti jednom nije rekao da je muka i patnja koju čovjek podnosi nešto što je Božja volja. Nošen silom Duha Svetoga, neizmjernom ljubavlju i suosjećanjem prema čovjeku hodio je neumorno i borio se za čovjeka, a protiv grijeha. Kad je stigao u svoj rodni kraj njegovi su se sablažnjavali o njega i nisu mu povjerovali. Isus će se i sâm čuditi njihovoj nevjeri i ne će učiniti neko veće čudo osim što će nekoliko ljudi ozdraviti. Pitamo se zašto?
Ljudi su Isusova zavičaja zasigurno čuli da je Isus po Izraelu mnogo toga učinio, ali u srcu su se više odlučili za nevjeru, odlučili su se da to ipak nije moguće budući da ga oni poznaju. Oni znaju dovoljno. Isus se za njih samo pravi posebnim te je on za njih samo jedan od njih. Oslonili su se na svoj um i njegove zaključke i predrasude. Zatvorili su se u svoje vlastito mišljenje i učenje. Isus kod njih nailazi na zatvoreno srce i jednostavno ne može doprijeti do njih. I tu se nalazi glavni problem i zapreka. Isus traži i čezne za ulazom i načinom kako da im priđe, kako da ima pomogne. Ali oni su bili jednodušno zatvoreni i rezervirani prema Isusu. Isus nije nasilan nego traži čovjekovu suradnju i njegovo dopuštenje kako bi ga dotaknuo i preobrazio. Da su Isusovi zemljaci imali vjere koliko zrno gorušičino oni bi osjetili silu koja bi se oslobodila i postali bi svjedocima ali mu nisu pružili ni toliko.
Ipak se tu nešto dogodilo kako smo već spomenuli. Isus je tu ozdravio i nekoliko nemoćnika tako što je (gle čuda!) položio ruke na njih i oni su ozdravili. Imali su sad i žive svjedoke koji su svjedočili što im se dogodilo po Isusovim rukama. I njihovo su svjedočanstvo odbili i opet nisu povjerovali da je moguće, da bi on možda ipak mogao biti netko poseban, možda Mesija (usp. Mk 6, 1-6). Sam Svemogući ostaje nemoćan pred čovjekom. Ali ta njegova nemogućnost da dopre do ljudskog srca i danas je aktualna. Ona je danas i u samoj Crkvi. Nevjera Svetom pismu – ljubavnom pismu čovjeku – u temelju je svakog problema u Crkvi. Teško je današnjem čovjeku priznati i povjerovati da mi Isus može pomoći. I danas je ispred nas odluka tj. u našem srcu kao što je bila odluka pred ljudima Isusova zavičaja. Hoćemo li povjerovati Pismu i tolikim svjedocima ili ćemo se zatvoriti i ne dati Bogu prostora da nam se pokaže?
Imamo mogućnost povjerovati da je ono što je zapisano u Novom zavjetu zaista istina. Kad je bilo moguće povjerovati Franji i Ignaciju zašto ne bi bilo i meni danas? Kad je bilo moguće tolikim muškarcima i ženama zar nije i meni? Ali opet nevjera. Zašto? Stvar je vlastite odluke kojom se otvaramo ili zatvaramo pred Bogom. Dati Bogu mogućnost ili ne? Komu vjerovati odlučujuća je stvar ovdje i sada. Hoćemo li povjerovati Bogu koji je hodao zemljom i činio toliko djela ljubavi preko kojih je došlo do preobražaja ljudskih života ili čovjeku u njegovom oholom i skučenom umu?Ta će oholost ići toliko da će i Isusova djela proglašavati propagandom i mitom. Da li povjerovati Bogu i dati mu mogućnost da me oslobodi svega što me satire, a prvo da me oslobodi od mene samoga, ostaje pitanje pred svakim ljudski srcem. Želim li Bogu dati šansu da me učini svojim ljubljenim djetetom ostaje na meni, a ne na njemu jer on je sve već odavno učinio.
Upustiti se u tu samoću vjere i traženja zahtijeva hrabrosti i odvažnosti. Na nju su se toliki odvažili i nisu se pokajali. Da im je bilo sve jednostavno, treba reći da nije, ali njihovi koraci nikada nisu bili samo njihovi nego je još netko s njima koračao. Tu se na pitanju vjere današnji čovjek nalazi na svojevrsnom raskrižju ne samo vjere ili nevjere nego i nepotpune ili potpune egzistencije. Bog trojstvene ljubavi žarko čezne sam u sebi za svojim stvorom. Bog tiho pati gledajući što to njegovo stvorenje čini iz svoje slobode. On gleda kako propada i udaljuje se ljubljeni stvor po kojega je došao Isus Krist i koga je vratio u krilo Očevo. Vatrena je žeđ u samom Bogu i tamo će ostat neutažena sve dok i posljednja duša bude lutala daleko od njega.
Lav iz plemena Judina, Isus Krist i danas prolazi kroz svijet (i pokraj tebe!) u kojem se odvija boj noseći ustrajno i nezaustvljivo svoju zastavu na kojoj se nalazi znak spasonosne pobjede. Boj se vodi oružjem gdje oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljuejmo svaki um na pokornost Kristu... (2 Kor 10, 4-5). Oko te svoje zastave okuplja Isus Krist svoje pristaše. Isus ide uvijek prvi.
