Idući naprijed idemo ka svjetlu, ostavljajući tamu koja je iza nas. Idući ususret svjetlosti tek tada možemo vidjeti sve oko sebe u pravoj istinitosti.
Evanđeoski ulomak danje mise svetkovine Rođenja Gospodinova donosi nam nimalo lagan ulomak Ivanova evanđelja kojega nazivamo Proslov. Čitajući taj ulomak vidimo kako evanđelist pred nas stavlja dvije važne činjenice koje se odnose na Riječ, tj. na Logosa ili još prihvatljivije i jednostavnije rečeno na Sina, na onoga koji je došao među nas. U prvom dijelu govori se o zajedništvu preegzistentnog Logosa s Bogom, o njegovu zajedništvu prije samog postojanja, tj. Njegova dolaska na svijet. Drugi dio više govori o postanku Riječi koja je sišla na zemlju i nastanila se među nama.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ovdje bismo se mogli zapitati što to znači u početku, gdje je taj početak i ima li ga. Sama egzistencija Riječi je vječna i neograničena, ona od početka egzistira bez tijela. Također znamo kako Riječ nije stvorena nego Riječ bijaše, a to znači da je prije svijeta, jer je ona Bog. Riječ je kod Oca, došla je od Oca i opet će se tamo vratiti.
Riječ koja u daljnjem tekstu dominira je svjetlo. Govori se kako je život ljudima bio svjetlo. Dakle, sasvim je jasno koliko to svjetlo ima značenje u našim životima. Bez te pojave u našem životu vladala bi tama i ne bismo mogli vidjeti i doživjeti ljepotu svijeta koji nas okružuje. Možemo se zapitati koliko je to svjetlo jako, kolika mu je snaga, može li ono izdržati i pobijediti sve tmine koje nas okružuju. Evanđelist Ivan govori o svjetlu koje je Riječ i koje svijetli u tami bez da ga tama obuzme, bez da izgubi svoju jakost i svjetloću. Taj život koji je bio u Logosu tj. Riječi predstavlja to svjetlo.
Drugi dio evanđeoskog ulomka govori o spuštanju tog istinskog svjetla na zemlju, tj. među nas. To istinsko svjetlo predstavlja nešto autentično u odnosu na ono lažno i ono je došlo na svijet da bi prosvijetlilo svakog čovjeka. Došlo je zbog mene i zbog tebe, jer u nama još uvijek ima tmina kojima je potrebno svjetlo, još uvijek ima onoga lažnog koje treba postati istinsko, još uvijek ima previše onog ljudskog koje treba biti prosvijetljeno i osvijetljeno božanskim. Zbog toga je Riječ sišla među nas, utjelovila se, i to na najljudskiji način, u liku malog djeteta i, da bi stvar bila još snažnija, On se rodio u štalici jer na svim drugim mjestima vladaše tmina koju je On došao rastjerati. K svojima dođe i njegovi ga na primiše. Pokušajmo zamisliti koji je to osjećaj doći u svoje vlasništvo, k svojima i ne biti primljen. No, ima onih koji su ga primili i dao im je vlast da postanu djeca Božja. Oni to nisu ničim zaslužili. To je dar, a on nikad nije zaslužen, nego je darovan srcem, bez nekog kredita ili predujma. Da bi prihvatili to Svjetlo koje je sišlo k nama u liku malog djeteta nužno nam je potrebna vjera. Bez nje sve ostaje samo intelektualno istraživanje i promišljanje koje nije loše, ali... Ponekad je potrebno krenuti bez da se osvrćemo iza sebe i bez da analiziramo. No, to je predviđeno samo za odvažne. Idući naprijed idemo ka svjetlu, ostavljajući tamu koja je iza nas. Idući ususret svjetlosti tek tada možemo vidjeti sve oko sebe u pravoj istinitosti. Nije li to želja sviju nas!? Ili smo možda to istinsko Svjetlo zamijenili svjetlom. Svjetla kojima kompenziramo Svjetlo koje se spustilo na zemlju zbog nas nikada ne mogu doseći pravu i istinsku snagu onoga Svjetla, Riječi, Djeteta koje se i danas nalazi na slami. Pođimo prema njemu da mu se poklonimo, ostavljajući sva tamna svjetla iza sebe i bit ćemo obasjani i rasvijetljeni Njime.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ovdje bismo se mogli zapitati što to znači u početku, gdje je taj početak i ima li ga. Sama egzistencija Riječi je vječna i neograničena, ona od početka egzistira bez tijela. Također znamo kako Riječ nije stvorena nego Riječ bijaše, a to znači da je prije svijeta, jer je ona Bog. Riječ je kod Oca, došla je od Oca i opet će se tamo vratiti.
Riječ koja u daljnjem tekstu dominira je svjetlo. Govori se kako je život ljudima bio svjetlo. Dakle, sasvim je jasno koliko to svjetlo ima značenje u našim životima. Bez te pojave u našem životu vladala bi tama i ne bismo mogli vidjeti i doživjeti ljepotu svijeta koji nas okružuje. Možemo se zapitati koliko je to svjetlo jako, kolika mu je snaga, može li ono izdržati i pobijediti sve tmine koje nas okružuju. Evanđelist Ivan govori o svjetlu koje je Riječ i koje svijetli u tami bez da ga tama obuzme, bez da izgubi svoju jakost i svjetloću. Taj život koji je bio u Logosu tj. Riječi predstavlja to svjetlo.
Drugi dio evanđeoskog ulomka govori o spuštanju tog istinskog svjetla na zemlju, tj. među nas. To istinsko svjetlo predstavlja nešto autentično u odnosu na ono lažno i ono je došlo na svijet da bi prosvijetlilo svakog čovjeka. Došlo je zbog mene i zbog tebe, jer u nama još uvijek ima tmina kojima je potrebno svjetlo, još uvijek ima onoga lažnog koje treba postati istinsko, još uvijek ima previše onog ljudskog koje treba biti prosvijetljeno i osvijetljeno božanskim. Zbog toga je Riječ sišla među nas, utjelovila se, i to na najljudskiji način, u liku malog djeteta i, da bi stvar bila još snažnija, On se rodio u štalici jer na svim drugim mjestima vladaše tmina koju je On došao rastjerati. K svojima dođe i njegovi ga na primiše. Pokušajmo zamisliti koji je to osjećaj doći u svoje vlasništvo, k svojima i ne biti primljen. No, ima onih koji su ga primili i dao im je vlast da postanu djeca Božja. Oni to nisu ničim zaslužili. To je dar, a on nikad nije zaslužen, nego je darovan srcem, bez nekog kredita ili predujma. Da bi prihvatili to Svjetlo koje je sišlo k nama u liku malog djeteta nužno nam je potrebna vjera. Bez nje sve ostaje samo intelektualno istraživanje i promišljanje koje nije loše, ali... Ponekad je potrebno krenuti bez da se osvrćemo iza sebe i bez da analiziramo. No, to je predviđeno samo za odvažne. Idući naprijed idemo ka svjetlu, ostavljajući tamu koja je iza nas. Idući ususret svjetlosti tek tada možemo vidjeti sve oko sebe u pravoj istinitosti. Nije li to želja sviju nas!? Ili smo možda to istinsko Svjetlo zamijenili svjetlom. Svjetla kojima kompenziramo Svjetlo koje se spustilo na zemlju zbog nas nikada ne mogu doseći pravu i istinsku snagu onoga Svjetla, Riječi, Djeteta koje se i danas nalazi na slami. Pođimo prema njemu da mu se poklonimo, ostavljajući sva tamna svjetla iza sebe i bit ćemo obasjani i rasvijetljeni Njime.
