Evanđelje se ne mijenja. Ono mijenja čovjeka. Postaje mač koji razdvaja.
U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«
A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zavtvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«
Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.
Evanđelje započinje u sinagogi, u mjestu gdje su se pripadnici Židovskog naroda skupljali svake subote da bi u svojim zajednicama čuli Božju Riječ. Svetkuju dan subotnji da pokažu svoju odanost Bogu i pripadnost svome narodu. Stoga Isus počinje svoj govor riječima „Danas se ispunilo Pismo...“ Ta se rečenica odnosi na ono što se nalazi u Lukinom evanđelju samo par redaka prije. Ušavši u sinagogu, Isusu su dali svitak knjige Izaije u kojem piše „Duh je Gospodnji na meni... Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima...“ (usp. Lk 4,18) Isprva svi mu se dive, rado primaju njegove riječi misleći da se odnosi samo na njih te da će oni, zbog toga što su istoga roda. Čak se pitaju „Nije li ovo sin Josipov?“ (4,22) čovjek kao jedan od nas – Židov, Nazarećanin i traže od njega da učini čuda. Isus je došao navijestiti evanđelje. Došao je pokazati da čovjek nije više po ropstvom grijeha da je Bog milosrdni Otac koji hoće čovjeka izbaviti iz njegovog palog stanja i da je od sada moguć suživot između čovjeka i Boga, a oni od njega traže samo da se dokaže, da ih zadivi svojom moći. Međutim Isus ih odmah ukorava. Daje im usporedbu onoga što je već bilo, kako su Ilija i Elizej bili poslani strancima, a ne Židovima. Time čini dvostruko. Prvenstveno najavljuje da je evanđelje dano svim ljudima. Bog želi sa svakim od nas pojedinačno ući u intimni odnos. Želi biti prisan sa svakim od nas. Nije više kriterij nacionalna pripadnost, nego vjera u jedinoga Boga i Isusa Krista kojega je on poslao.
S druge strane može se činiti da Isus odbacuje one koji već za Boga znaju kako bi otišao onima koji za njega čuli nisu. Međutim Bog ovdje ne odbacuje one koji ga znaju, nego odbacuje one krive slike koje mi često stvaramo o Bogu, a Bog je radikalno drugačiji od onih kalupa koje mi stvaramo i u koje ga pokušavamo uvući. Tvrdimo da Boga znamo, a njegovu riječ ne osluškujemo. Čak nalazimo „dokaze“ u citatima Svetoga pisma da potvrde stav koji mi već imamo, umjesto da dopustimo da Sveto pismo mijenja naše stavove. I upravo nam tu postaje jasna drastična promjena u ponašanju Isusovih slušatelja koji su ga od jednom bili spremni ubiti, jer i mi toliko često nismo spremni čuti opomenu, čuti da nam nedostaje vjera i odbacujemo svaki ukor.
Jednom mi je jedna dobra prijateljica rekla, dok smo razgovarali o ovom evanđelju, kako ju je najviše dojmilo što je Isus samo prošao između njih, kako ga nije zaustavilo ono što su oni o njemu govorili. I upravo je to snaga evanđelja. Ono se ne mijenja. Ono mijenja čovjeka. Postaje mač koji razdvaja. I samo oni koji su spremni slušati i sebe mijenjati mogu s radošću primiti tu radosnu vijest, a Bog nam je svima dao tu mogućnost obraćenja. Mogućnost da se uvijek možemo vratiti svom milosrdnom Ocu.
