Dostojanstvo gledanja

        Etikete. Gdje god krenemo i kuda se god okrenemo: etikete. A da bi je mogao staviti na nešto, moraš to „nešto“ dobro poznavati, prepoznati kvalitetu, materijal od kojeg je nešto napravljeno, zemlju podrijetla, neki oku primamljivi brend. Zbroj svega toga bi bila cijena određenog proizvoda koja piše na etiketi. Toliko vrijedi i gotovo. Nekad se možda dobije kakav popust. Te iste etikete najčešće susrećemo u svakom dućanu. Ipak, neprimjetno, ali možda učestalije od dućana, te iste etikete primjećujemo i na čovjeku. Samim time i čovjeka smo strpali u dućan te smo odredili njegovu vrijednost, a opet takve stvari će činiti oni kojima je ovaj odlomak i upućen: onima koji se „pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu.“

        U prizoru koji nam Isus želi dočarati zanimljivo je da je za mjesto radnje izabrao Hram, najsvetije mjesto koje je za Židove u tadašnjem društvu moglo postojati. Jednostavno rečeno: mjesto Božjeg prebivanja. Pogledajmo opise aktera: farizej, uspravan i postojan u svojoj nakani da informira Boga o ispravnosti svoga života te o gorućoj želji da se prikaže boljim od drugoga. Pošto se smatrao autoritetom u prosuđivanju ljudi, možda nesvjesno, izrekao je jednu lijepu rečenicu: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi. Ne možemo se ne složiti s ovom tvrdnjom. Poput psalmista uskliknimo: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna“(Ps 139, 14). Pokušajmo biti uistinu zahvalni na jedinstvenosti i različitosti naših karaktera jer svaki od njih upućuje na onoga tko je te karaktere stvorio te nam ih darovao. No odmičući dalje u svom govoru, zaključujemo da si taj farizej pomalo umišlja da je on tu u centru pažnje, a ne onaj kome upravlja svoje molitve, ako ih upravlja, ako uopće moli. Carinik, svjestan prostora u kojem se nalazi, kao da osjeća stid pred otajstvom za koje se vjeruje da je unutar tih zidina. Onaj stid koji ga nuka da nikako ne gleda u nebo, u uzvišenost, nego u svojoj sljepoći uviđa samo svoju grešnost te poput Petra raskajano moli za oprost. Još jedna pojava je izrazito zanimljiva. Govor. Riječi. U mnoštvu farizejevih riječi ne nađe se nijedna koja bi ga promijenila u njegovoj skučenosti srca i nemogućnosti uvida dobrote u osobi nasuprot njega, ma kakvog staleža bila. Pogotovo ako je riječ o carinicima. No, naš carinik sa samo pet riječi uspijeva ući u samu bit duhovnosti. Zanimljivo je kako Isus u svojoj provokativnosti postavlja carinika kao primjer i uzor molitve, budući da su oni bili okarakterizirani kao dio naroda koji se odmetnuo od istinskog štovanja Jahve i pripadanja Izraelskom narodu, ali također jer su ti isti carinici ponajviše bili Židovi koji su ubirali porez od svojih sunarodnjaka. Preciznije rečeno, radili su za okupatora. Nerijetko bi se dogodilo da bi i sebi nešto stavili „u džep“. Opet se na djelu pokazala savršena Isusova pronicljivost. Indirektan, ali tako direktan. Toliko direktan da se u njoj pronalaze pojedinci i nakon dvije tisuće godina.

        Dragi čitatelju, slušajući danas ovaj odlomak i ti si vrlo lako mogao navući etiketu na farizeja stvarajući sliku o njemu kao nepravednom čovjeku i kao liku kojeg se treba kloniti. Za carinika si vjerojatno stavio sve pozitivno. No, napravi korak unaprijed. Izađi iz svojih okvira te promisli… tko ti govori ovu priču? Aha, upravo to. Isus. Čovjek poput svakog drugog. I on je etiketirao druge, no na njegovim etiketama ne piše cijena jer Isus nikad nije vidio ni farizeja, ni carinika, ni prostitutku ni satnika. Vidio je i gledao čovjeka. I to mu dostojanstvo želi i vratiti. Dostojanstvo gledanja. Jer preuzimajući na sebe sve etikete svijeta, on će na jedan slikovit način pokazati gdje bi te iste etikete dovele jadnog čovjeka. Do križa. Ne možda fizičkog, ali definitivno do križa nemogućnosti ispravnog gledanja.

        Protrljavši oči Gospodnjim rukama priuštit ćemo si luksuz čuda. Onda ćemo moći promatrati: stvorenje. Gdje god krenemo i kuda god se okrenemo: stvorenje.