Gospodin je tu. On je u nama i u našim životima.
Današnjom nedjeljom počinjemo Došašće, Advent, liturgijsko vrijeme u kojem se pripremamo za ponovni Gospodinov dolazak te se spominjemo njegovog prvog dolaska među nas, njegova utjelovljenja i rođenja. Kao Crkva kroz ovo vrijeme želimo si posvijestiti jedno: Gospodinovu prisutnost. Gospodinovu stalnu prisutnost među nama, posebno očitovanu njegovim tjelesnim dolaskom, a konačno ostvarenu njegovim dolaskom na kraju vremena. Došašće nam govori: Gospodin je prisutan. Tu je, među nama, s nama Bog (Emanuel).
U skladu s time i današnja, prva nedjelja Došašća, poziva nas na budnost, na svijest o Gospodinovoj prisutnosti među nama. O tome nam izvrsno govori Poslanica Solunjanima: "Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana." (1Sol 5,5) Vi ste u svjetlu.
Ovo je sasvim jednostavno shvatljivo i iz našeg svakidašnjeg života. S kim god, naime, imam odnos, očekuje se i određena budnost i korektnost u tom odnosu. To se napose najviše očituje i očekuje u ključnim životnim odnosima: onim obiteljskim, pa i onim prijateljskim. Od mene se u odnosu očekuje iskrenost i odnošenje prema drugoj osobi kakvo je dostojno te osobe, naime, s izrazitim poštovanjem i ljubavlju. U obiteljskim odnosima očekuje se potpuna predanost i zauzetost. Da muž uistinu može računati na svoju suprugu i obrnuto. To je život otvorenih karata i život s drugim u svojoj svijesti, odnosno sa živom sviješću drugoga. Uvijek mislim na njega jer sam se njemu predao i on je neprestano prisutan u mojoj svijesti, mojim mislima.
E, sada to prebacujemo na drugi odnos, odnos s onim koji je Bog - uvjet mog postojanja - kojem sve dugujem te je samim time neizmjerno veći od mog supružnika i prijatelja. U odnosu prema toj Osobi što se onda od mene očekuje? Ako se u obiteljskom odnosu očekivala potpuna predanost, ovdje je ona štoviše neupitna. Ako se u obiteljskom odnosu zahtijeva svijest o drugome ovdje se ona podrazumijeva prije svega. Mislim na Onog od kojeg i zbog kojeg jesam. Svjestan sam onoga koji me je ljubio i želio. Onoga koji je za mene umro. To znači biti sin svjetla, to znači biti prosvijetljen, "biti budan". A mi, koji smo milošću Božjom kršćani, trebamo održavati u sebi vatru svijesti o Božjoj prisutnosti, koja će nam biti svjetlo u našem životu.
Zato: molimo. U molitvi smo s Gospodinom i molitva nam osvjetljava njegovu prisutnost u našoj svakodnevnici. Ona nas osvješćava: Gospodin je tu. Ona je svjetlo njegove prisutnosti u nama i našim životima.
