Članci autora: fra Branimir Novokmet

Abraham, starac, pod stare dane dobije sina kao dar Božji i znak njegove privrženosti zbog Abrahamove odanosti Bogu. Zacijelo je Abrahamova radost bila neizreciva; ostvarenje sna, potomak, Božje obećanje.

Kada Bog govori, svaki ljudski govor zašuti! Stoga bi bilo mudro suzdržati se od veleumnih tumačenja misnih čitanja današnje svetkovine i osluškivati Dijete iz jaslica.

Dok često puta, sudjelujući na 'svečanim' misnim slavljima, s udivljenjem gledamo kađenje, čemu se zapravo divimo? Što nam to nesvakidašnje, drukčije, uvijek iznova privuče pozornost? Što uopće označuju oganj, miris i dim u liturgiji?

Oltar je jedan da označava jednoga Spasitelja Isusa Krista i jednu Euharistiju Crkve (Rimski Pontifikal, Red posvete crkve).

Svi smo s udivljenjem promatrali, preko televizora ili uživo, nedavno otvaranje i zatvaranje Olimpijskih igara u Pekingu. Svi ćemo se složiti da je bilo "veličanstveno".

Složit ćemo se da je život dar. Kad sve „teče glatko“, kad sve ide od ruke, čovjek leti nego samo s dva nego sa sto krila. Ali kad mi u cipelu upadne kamenčić, smeta mi ma kako malen bio.

Čovjek žudi za mirom, sigurnošću, zaštitom, ali zasigurno još više žudi za smislom, ispunjenošću, oprekom posvemašnjoj ispraznosti življenja ili životarenja koja na koncu dovodi do duhovnog pa čak i fizičkoga samoubojstava.

"Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo...?" (Iv 6, 52b) Vjerujem da ovo pitanje Židova često izaziva čuđenje i kod nas samih, kršćana, kad razmišljamo i govorimo o euharistiji.

I dok se mi često nadamo Gospodinu koji dolazi na oblaku, praćen munjama i silnim vjetrom, sucu koji moćnom rukom raspršuje moćnike svijeta, često ga zaobiđemo u onom gladnomu koga s prezirom zaobiđemo na ulici, u onom strancu s kojim nemamo strpljenja, u bolesnomu koji nam je teret…