Drugi vatikanski koncil predstavlja jedan temeljni zaokret u povijesti Katoličke crkve, posebno u njezinom odnosu prema svijetu, suvremenom čovjeku i društvu, ali i u shvaćanju same sebe, svog unutrašnjeg uređenja i poslanja.
Cijenjeni mr. Kovaču, na svojim predavanjima znate reći kako bi Katolička crkva danas bila nezamisliva bez Drugog vatikanskog koncila. Što konkretno pod tim mislite?
Drugi vatikanski koncil predstavlja jedan temeljni zaokret u povijesti Katoličke crkve, posebno u njezinom odnosu prema svijetu, suvremenom čovjeku i društvu, ali i u shvaćanju same sebe, svog unutrašnjeg uređenja i poslanja. Prije svega, Drugim vatikanskim koncilom Katolička je crkva prekinula s jednom dugom tradicijom doktrinarne isključivosti i nesnošljivosti, kojima je sustavno osuđivala sve one koji su joj se suprotstavljali ili joj nisu pripadali. Suprotno tome, na Koncilu je Crkva pokazala hrabrost suočiti se s vlastitim poteškoćama, kako na razini crkvenih struktura, tako i na razini govora vjere i pastoralne prakse. Katolička crkva je prihvatila mnoge objektivne vrijednosti modernog svijeta kao što su čovjekova sloboda savjesti i vjeroispovijesti, sloboda izražavanja i javnog djelovanja, međusobnu neovisnost crkvene i političke zajednice… To su vrijednosti bez kojih je nezamislivo moderno sekularno društvo, a sjetimo se kako ih je Crkva još netom prije Koncila oštro osuđivala. Crkva se također založila za mir u svijetu, za sveopći napredak, za suradnju među religijama i narodima, za dijalog s ateistima itd. Moto Koncila, aggiornamento, jasno kazuje koliko se Katolička crkva željela »ažurirati« i otvoriti se izazovima suvremenosti.
Premda je bio prije svega pastoralne naravi, Drugi vatikanski koncil ostavio je i važne teološke impulse. Katolička crkva je dokazala kako zna sebe kritički preispitati, kreativno je koristila različite teologije, posvjedočila je o svojoj univerzalnosti. Zanimljivo je da nikada prije u povijesti nije bilo toliko biskupa, njih oko 2400 sa svih kontinenata, okupljenih na jednom koncilu, ni toliko teoloških stručnjaka koji su usko s njima surađivali, pa i nekršćanskih promatrača. Na Koncilu se Katolička crkva također uvelike demokratizirala, naglasila je episkopalno zajedništvo, jednako krsno dostojanstvo svećenika i vjernika laika koji se upotpunjuju svojim različitim pozivima i poslanjima. Drugi vatikanski koncil Katoličkoj je crkvi, dakle, podario novi duh, osvježio ju je i otvorio budućnosti.
Zajedništvo i dijalog
Među sržne pojmove Koncila zasigurno spadaju pojmovi zajedništva i dijaloga, koji se kao crvena nit provlače kroz veliki dio dokumenata. Jedan se osobito odnosi na razumijevanje liturgije, a drugi na kršćaninov odnos prema drugima. Što ovi pojmovi žele istaknuti?
Pojmovi zajedništvo i dijalog izražavaju na neki način »srce i dušu« Drugog vatikanskog koncila. Oni najbolje pokazuju koliko je Katoličkoj crkvi stalo do jedinstva vjernika, ali i cjelokupnog čovječanstva. Međutim, pojam zajedništva treba promatrati na najširi način: ono pretpostavlja unutarcrkveno zajedništvo ili hijerarhijsko zajedništvo, zajedništvo s drugim kršćanskim konfesijama ili ekumensko zajedništvo, zajedništvo s ostalim religijskim tradicijama ili međureligijsko zajedništvo, zajedništvo sa svim ljudima dobre volje ili univerzalno zajedništvo. Time Crkva pokazuje kako nikoga ne isključuje i kako svi ljudi na različite načine pripadaju Božjem narodu – na što aludira dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi, osobito u br. 15-16. Crkveno zajedništvo pak proizlazi iz liturgijskog zajedništva, na kojem se Crkva kao zajednica vjernika okuplja oko Krista koji joj se daruje za euharistijskim stolom i drugim sakramentalnim činima, ostvarujući svojom milošću uvijek iznova obnovljeno zajedništvo Boga i čovjeka. Zato koncilska konstitucija Sacrosanctum concilium, u br. 10, s pravom ističe kako je liturgija izvor i snaga cjelokupnog života Crkve. Slično je i s riječju dijalog. Na Koncilu, Katolička crkva želi ući u konstruktivni dijalog sa suvremenim svijetom i svim ljudima dobre volje, ona sebe više ne postavlja s visoka, monopolizirajući istinu, nego kao služiteljica Krista koja sve ljude promatra bratskom ljubavlju i kao ravnopravne partnere.
Međutim, pojmovi zajedništvo i dijalog ne smiju se svesti na dvije puke čarobne riječi. Baš naprotiv, oni u svojoj bîti izražavaju duboku antropološku i teološku stvarnost. Zajedništvo između ljudi sa sobom nosi ontološku dimenziju, ono je pozvano odražavati unutarbožansko zajedništvo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga na čiju smo sliku stvoreni.
Nova evangelizacija treba krenuti iz župne zajednice
Ono s čim se suočio Koncil, ali što nam i dalje ostaje izazovom, jest kako navještaj Crkve učiniti nanovo životnim, bliskim čovjeku i time poruku evanđelja i bogatstvo kršćanske predaje inkulturirati u konkretne prilike i poteškoće s kojima se Crkva susreće, osobito u Europi. To bi trebalo biti i djelo nove evangelizacije koju je snažno isticao Ivan Pavao II., ali i sadašnji papa Benedikt XVI.
Inkulturacija kršćanske vjere jedno je od najzanimljivijih, ali i najkompleksnijih crkveno-teoloških pitanja. Zapravo se danas, u kontekstu nove evangelizacije, sve više govori o »reinkulturaciji« kršćanske vjere, osobito u zapadnoeuropskim »postkršćanskim« društvima, u kojima je kršćanstvo postalo »ekskulturirano«, tj. izdvojeno iz javnog i svakodnevnog života. Već je papa Pavao VI. u apostolskom nagovoru Evangelii nuntiandi (1975.) s pravom upozorio kako je rascjep između evanđelja i kulture drama našega vremena. Nažalost, sama Crkva nosi dio odgovornosti zašto je došlo do takve situacije. Nova evangelizacija pretpostavlja stoga neka temeljna pitanja: što propovijedamo i kako to činimo? Kome se obraćamo? Kako i sami naš navještaj kao pojedinci i zajednica ostvarujemo? Pavao VI. u istom nagovoru kaže da suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje i da samo evangelizirani čovjek može početi evangelizirati. Današnji čovjek traži ponajprije iskustvo vjere, a to iskustvo kao kršćani ne možemo posvjedočiti i prenijeti ako ga sami nemamo. Novi govor ili navještaj vjere treba zato poći od obnovljenog iskustva vjere. Isto tako, evangelizaciju treba shvatiti kao trajan postupak, koji uključuje cijeloživotni rast u vjeri.
Međutim, nova evangelizacija danas treba krenuti iz župne zajednice, posebno iz liturgijskog zajedništva. Liturgija, osobito sveta euharistija, temeljni je izvor iz kojeg crpimo i hranimo svoje specifično kršćansko duhovno, ali i antropološko iskustvo. Zato je potrebno kvalitetnije osmišljavati naše liturgijske susrete, kako bi iz ljepote i dostojanstva liturgijskog slavlja proizišlo naše konkretno življenje i razumijevanje vjere. Liturgija, dakle, uključuje Božji govor čovjeku i čovjekov govor Bogu, ona je Božje svjedočanstvo okupljenoj zajednici i svjedočanstvo zajednice Bogu i ovom svijetu. Iz produbljenog iskustva vjere u liturgiji i trajnoj katehezi, sasvim će prirodno proizaći i uvjerljiviji navještaj.
Zatim je važno također na razini župa, onda i biskupija i cjelokupne Crkve, ostvariti kreativniju suradnju između klerika i laika, koja će znati optimalno iskoristiti potencijale jednih i drugih u njihovim vlastitim pozivima. Župa bi trebala postati svojevrsna platforma različitih duhovnih, karitativnih, kulturnih i društvenih zbivanja u kojem će suvremeni čovjek moći pronaći kvalitetan sadržaj koji će ga ispuniti, a to je moguće samo uz prisnu suradnju svećenika i laika. Nova evangelizacija ovisi o vitalnosti župne zajednice. Napokon, moramo se osloboditi od mita »kršćanskog svijeta« i logike velikih brojeva. Biblija nas uči paradigmama malenosti, poniznosti, skrovitosti, uskih putova, paradoksima umirućeg sjemena koji rađa novi život. Novozavjetnom Bogu nije važno samo stado, već nadasve izgubljena ovca, izgubljeni sin, onaj na margini čije smo srce, tj. njegovo vječno određenje, pozvani dotaknuti. Nalazimo se, dakle, u novom vremenu koje nameće nove oblike kršćanskog življenja i svjedočenja. Budućnost je neizvjesna, ali vjerujem da nam dragi Bog priprema mnogo lijepih iznenađenja.
Suodgovornost klera i laika u poslanju Crkve
Kakav bi doprinos novoj evangelizaciji i Crkvi mogli dati redovnici, a kakav laici? Čini se kako nam teško iz glave izlazi piramidalni ustroj Crkve, po kojemu se uz pojam katoličanstva najprije veže hijerarhiju, biskupe, kardinale i papu, iako nam Koncil poručuje da je takav ustroj stvar prošlosti jer smo svi jednaki po krsnom dostojanstvu...
Kada Koncil govori o Crkvi kao zajedništvu to pretpostavlja da se ravnopravnije artikuliraju odnosi između različitih crkvenih zvanja, službi i poslanja. Mjesto i uloga vjernika laika u Crkvi ključno je pitanje nove evangelizacije, koje još uvijek nije razriješeno. Koncilski dekret Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve, u broju 21, doslovno kaže: »Crkva nije pravo utemeljena, ne živi punim životom niti je savršen znak Krista među ljudima, ako s hijerarhijom ne postoji i ne djeluje laikat u pravom smislu. Bez djelatne prisutnosti laika Evanđelje se ne može duboko utisnuti u duh, život i rad nekog naroda.«
Činjenica je da je naše razumijevanje Crkve još uvijek pretežito klerocentrično: svećeništvo i redovništvo postavlja se kao ideal kršćanskog života, a na vjernike svjetovnjake gleda se gotovo kao na »prikrajak« Crkve. Takvo shvaćanje Crkve ima svoje povijesno obrazloženje, ali nije biblijski utemeljeno, niti je pastoralno danas više održivo. Nažalost, u povijesti Crkve vjernicima laicima učinjena je velika nepravda: kako bi učvrstio vlastiti autoritet, kler je postupno sveo laike na vjernike drugog reda. To je jedan od razloga zašto nikada nije došlo do stvarne evangelizacije unutar same Crkve, jer se tijekom stoljeća Crkva kroz klerički stalež pretvorila u instituciju, koja se često udaljila od svijeta i konkretnog čovjeka.
Danas u pastoralnoj teologiji jasno se ističe kako treba izaći iz tog zaostalog dualizma kler-laik. Potrebno je posvijestiti si kako su i jedni i drugi najprije kršćani, braća i sestre po krštenju, koji svaki u svom vlastitom životnom pozivu slijede Isusa Krista. Koncil, kao i sadašnji Papa, naglašava suodgovornost svećenika i laika za Crkvu. Zanimljivo je kako su laici, ulazeći sve više u studij teologije posljednjih četrdesetak godina, pomalo uzdrmali ustaljenu »kleričku teologiju« i potaknuli da se ozbiljnije promisli udioništvo svih vjernika u životu i poslanju Crkve. U današnjem sekulariziranom kršćanstvu, teolozi laici možda mogu najbolje doprinijeti razvoju jedne »teologije svijeta«, u duhu koncilske konstitucije Gaudium et spes, jer oni u tom svijetu žive i promišljaju ga na teološki način.
Što se tiče redovnika i redovnica, oni doista predstavljaju, kako podsjeća apostolska pobudnica Vita consecrata, eshatološki znak Crkvi i ovome svijetu, jer je njihov život, na neki način, anticipacija budućega Kraljevstva. Redovništvo također najbolje svjedoči o bogatstvu različitih duhovnih tradicija unutar Crkve i kršćanstva. Međutim, činjenica je da se danas, barem na Zapadu, redovnici sve više nalaze u svojevrsnoj krizi identiteta. S druge strane, redovništvo sa sobom nosi trajne vrijednosti, kao što su jednostavnost, pristupačnost, solidarnost. Redovnici bi se danas trebali više usuditi surađivati s vjernicima laicima. Trebali bi odvažnije otvoriti samostanska vrata, organizirati duhovne vježbe različitih profila, svoje često predivne samostane pretvoriti u duhovne oaze koje će u svakodnevnoj strci današnjeg života čovjeku pružiti prostor za sabranost i susret s Bogom. Slijedeći svoje vlastite karizme, redovnici bi također mogli puno doprinijeti u konkretnom društvenom životu, osobito u brizi za siromašne i odbačene, starije i nemoćne, ali i na području kulture, odgoja i obrazovanja, ekologije, međureligijskog dijaloga. No, redovništvo po svojoj naravi nosi u sebi nešto radikalno, što uznemiruje, a ujedno privlači, jer nudi drugačiji način života i svjedoči o humanijim vrijednostima.
Koncil čini snažan zaokret u odnosu prema drugim religijama, osobito islamu, o kojemu Crkva, prvi put u svojoj povijesti, službeno progovara u dva saborska dokumenta: Lumen gentium i Nostra aetate. Svoju doktorsku disertaciju posvetili ste pitanju Islama koji predstavlja izazov i kršćanskom promišljanju...
U obje izjave Koncila, Crkva je prvenstveno željela naglasiti što je zajedničko kršćanima i muslimanima: vjera u jednoga Boga, Stvoritelja i Suca, Abrahamova vjera kao primjer, štovanje Isusa i njegove majke Marije, premda na različit način; istaknula je i zajedničke moralne i druge vrijednosti te kršćane i muslimane pozvala da zaborave tešku prošlost i da surađuju za budućnost. Cilj Koncila nije bio ući u dublje teološke rasprave s islamom, nego otvoriti novu stranicu u kršćansko-muslimanskoj povijesti.
U današnjem vremenu globalizacije i pluralizma, neupitno je da druge religije predstavljaju izazov za Crkvu i kršćane. Islam čini poseban izazov zbog nekoliko razloga: on je jedina velika religija koja je nastala nakon kršćanstva i »punine objave« ostvarene u Isusu Kristu; štoviše, islam sebe razumije kao nastavak i dovršenje judeo-kršćanske objave, dok istodobno niječe temeljne istine kršćanske vjere: Božje Trojstvo, Isusovo bogosinovstvo i njegovu otkupiteljsku žrtvu. Zbog ovih doktrinarnih razloga, kao i zbog arapskih osvajanja, kršćanski je srednji vijek na islam gledao kao na lažnu objavu, predznak Antikrista i glavnog neprijatelja… Danas smo pozvani objektivnije promatrati ono što čini bît svake religije, vodeći računa o kontekstu u kojem je dotična religija nastala.
Isto tako, islam nas neizravno poziva da iznova promislimo kršćanski govor o objavi, uzimajući u obzir trajno Božje djelovanje u ljudskoj povijesti. Ako dosljedno slijedimo otačku teologiju »sjemenki Božjih riječi« (semina Verbi ili Logos spermatikos), koja prepoznaje prisutnost božanskog Logosa u svim kulturama, filozofijama i religijama, a tu teologiju je reaktualizirao Drugi vatikanski koncil, onda možemo i u islamu priznati ono što Koncil naziva »klicama Riječi«, »elementima istine i milosti«, »dobrim i dragocjenim stvarima«, »zrakom one Istine što prosvjetljuje sve ljude«… U tom smislu, kako izazovno primjećuje francuski fundamentalni teolog Claude Geffré, kršćanin može i u Kuranu, barem u onome što sadržava »istinitoga i svetoga«, tj. transcendentnoga, čime hrani vjeru stotina milijuna ljudi danas kao i u prošlosti, prepoznati svojevrstan »Božji govor«, »jednu« Božju riječ koja je formalno »drukčija« od one objavljene u Kristu Isusu, ali koja ga propitkuje i vraća novom razumijevanju vlastite objave. Ova spoznaja nipošto ne znači relativiziranje konačnosti Božje objave u Kristu Isusu, već nalaže da se na širi i manje isključiv način prepoznaje čudesno Božje djelovanje u ljudskoj povijesti, djelovanje koje kršćanin nikad ne razdvaja od Božjeg Logosa utjelovljenog u punini u Isusu iz Nazareta i koji ostaje temeljna norma njegove egzistencije.
Zanimljivo je kako se nakon Koncila i retorika crkvenog učiteljstva prema islamu uvelike promijenila. Na primjer, Ivan Pavao II. u svom glasovitom govoru mladim muslimanima u Casablanci 1985. godine, nedvosmisleno je izjavio kako kršćani i muslimani vjeruju »u istoga Boga« i da trebaju »s radošću prihvatiti svoje zajedničke vjerske vrijednosti i zahvaliti Bogu na njima«, a »s poniznošću i poštovanjem, u međusobnoj toleranciji« priznati svoje temeljne razlike, prepuštajući ih Božjem otajstvu. Takav govor Učiteljstva bio bi nezamisliv prije Koncila. Vidimo, dakle, kako novi povijesni kontekst utječe i na teološko promišljanje. Kako je i sam Benedikt XVI. puno puta ponovio, susret islama i kršćanstva je nužan jer o njemu uvelike ovisi naša uzajamna budućnost.
Odrasli ste i dugo živjeli u Francuskoj. Koliko jedan drugačiji kulturni, jezični, pa i religijsko-duhovni ambijent utječe na vjersku i teološku misao i kako stoji Crkva u Francuskoj?
Sigurno je da je moje odrastanje u Francuskoj obilježilo moju osobnost, kao i moje razumijevanje i življenje vjere. Francuska je izrazito sekularizirana zemlja, gdje je religija postavljena na marginu društva, a dominira poseban animozitet prema Katoličkoj crkvi. To je pomalo paradoksalno kada znamo da je među zapadnim zemljama Francuska ancilla christianitatis i kako ona još uvijek odiše kršćanskom kulturom na svakom koraku. No, Katolička crkva u Francuskoj postala je gotovo anonimna zajednica, svedena, kako kažu neki sociolozi religije, na razinu »sekte«. Kršćani su medijski često izrugivani ili ignorirani, ni studij teologije nije uvršten na sveučilišta.
No, s druge strane, nakon Drugog vatikanskog koncila u Francuskoj je izrasla jedna mala, ali zrela katolička zajednica, liturgijski i društveno vrlo aktivna, koju je posebno pohvalio papa Benedikt XVI. tijekom svog apostolskog pohoda Parizu i Lurdu u rujnu 2008. godine. Ta je zajednica više građanskog tipa, školovana, samosvjesna, otvorena kritičkoj misli i društvenom angažmanu. Francuska teologija i danas spada u najkvalitetnije na svijetu. Postoji mnoštvo stručnih teoloških časopisa i katoličkih revija, teologija je multidisciplinarna i u konstantnom dijalogu sa širom akademskom i društvenom zajednicom, kreativno se dotiče svih suvremenih pitanja i pastoralno je usmjerena. Uvjeren sam da je francuska katolička kultura svojim senzibilitetima Hrvatima puno bliža negoli germanska, talijanska ili anglosaksonska. Francuska je bila najaktivnija misionarska zemlja u 19. stoljeću, bila je i jedan od glavnih pokretača katoličke obnove između dva svjetska rata, a kolijevka je i »nove teologije« (Nouvelle théologie), koja je najviše doprinijela razvoju Drugog vatikanskog koncila.
Što na kraju našeg razgovora možete istaknuti kao srž papinog pohoda koji se zbio prošle godine, u Zagrebu? Ne pokazuje li Benedikt XVI., kao vrsni poznavatelj Crkve, njenih gibanja i potreba, kako ozbiljno računa na doprinos Hrvatske u izgradnji bolje i evanđeoskije budućnosti čovjeka i društva u Europi?
Unatoč pesimističnim najavama, posjet pape Benedikta XVI. pokazao se iznad svakih očekivanja. Cijeli pohod bio je iznimno dobro organiziran i Papin dvodnevni posjet Zagrebu dao je dašak nade i ohrabrenja cijeloj Hrvatskoj. Kao svakoga, dojmio me se Papin susret s mladima na Trgu bana Jelačića, koji je bio prožet iskrenim veseljem i dubokom molitvom. Očekivao sam više od Papina govora u Hrvatskom narodnom kazalištu, iako je tema o savjesti bila pogođena za hrvatske društvene, političke i gospodarske neprilike. Čini mi se da je najodvažniji Papin govor bio za vrijeme molitve Večernje s klerom i redovnicima u zagrebačkoj katedrali, kada je Crkvu pozvao da bude moralna savjest društva i katolike da budu dosljedni vjernici na svim područjima života. Međutim, još uvijek ostaje nejasan stvarni razlog Papina dolaska: je li povod doista bila proslava godine obitelji ili je pravi razlog političke naravi motiviran od tadašnje vladajuće stranke u kontekstu predizborne kampanje i referenduma za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju… Sve u svemu, bilo bi dobro da već učestali Papini dolasci u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu ne budu samo prilika za mahanje, nego i poticaj da se trajnije založimo za kvalitetu našeg kršćanstva.
Benedikt XVI. dobro poznaje Hrvate i Hrvatsku, a kao poglavar Katoličke crkve, kao i njegov blagopokojni prethodnik, nikada našu zemlju nije odvajao od zajednice europskih naroda. Hrvatska ima snažan katolički identitet i kulturu, kojom na vlastiti način može posvjedočiti o kršćanskoj baštini Europe. No, dosadašnja hrvatska politička vodstva nisu pokazala da im je iskreno stalo do promicanja kršćanskih vrijednosti. Sa svoje strane, Katolička crkva zbog raznoraznih razloga sve više gubi od svoga utjecaja na hrvatsko društvo, pa je objektivno pitanje kako ona stvarno može doprinijeti europskim društvima i Crkvama. Mislim da ne treba previše očekivati, nego djelovati tu gdje jesmo. Hrvatskoj su još uvijek potrebne duboke moralne i duhovne preobrazbe. Budemo li ih kao kršćani uspješno ostvarili u našoj zemlji, bit ćemo tada vjerodostojan primjer i Europi.
Razgovarao: fra Serđo Ćavar