15. srpnja Crkva i Franjevački Red slave sv. Bonaventuru, redovnika, svećenika i biskupa te crkvenog naučitelja.
»Hoćeš li saznati kako to (mistično sjedinjenje s Bogom) biva, upitaj milost, ne znanost; čežnju, ne razum; jecaj molitveni, ne čitalački studij; zaručnika, ne učitelja; Boga, ne čovjeka.«
Riječi su to svetoga Bonaventure, čijeg se velikoga lika prisjećamo danas. Sveti Bonaventura, svetac, crkveni naučitelj, kardinal, franjevački teolog, krsnim imenom Ivan Fidanza, rođen je u Italiji 1221. godine. Život ovoga sveca, iako će neki reći da je bio kratak, svega pedesetak godina, bio je protkan mnogim sadržajima. Svojom dubokom redovničkom poniznošću, teološkom učenošću i ogromnom apostolskom ljubavlju naviještao je ljudima svoga vremena Radosnu vijest kao otajstvo utjelovljene Riječi – Isusa Krista, jedinog Stvoritelja i Spasitelja. Već kao mladić sa sedamnaest godina pristupio je u franjevački Red gdje će kasnije dobiti ime Bonaventura, budući da je – majčinim zavjetom – po zagovoru svetoga Franje ozdravio od opake bolesti.
Upoznavši se sa životom i Pravilom Manje braće,
uputio se na studije u Francusku. Tu je svojim radom i trudom stekao doktorat
iz filozofije. Bio je suvremenik Tome Akvinskoga. Nakon nekog vremena, uskoro
je i sam počeo predavati na Sveučilištu u Francuskoj. Biva izabran za Generalnog
ministra Franjevačkog reda i tu je dužnost vršio tijekom sedamnaest plodnih
godina. Upravo ono što uvijek kod takvih službi bude jako zahtjevno, biti
mudrim i razborito upravljati Redom i ostati vjeran duhu onoga koji je
utemeljio red – a pritom biti otvoren prema potrebama što ih je zahtijevalo to
vrijeme, sveti Bonaventura uspio je to dvoje izvršiti na opću korist sviju.
Svojim mnogim putovanjima, propovijedanjem, pisanim djelima, učinio je
nezamislive stvari za Red koji se našao u opasnosti rascijepa nakon
Utemeljiteljeve smrti. I zbog tih zasluga smatra ga se drugim utemeljiteljem Reda
i franjevačke škole.
No, generalsko mjesto u Redu nije bio kraj njegovih
službi. Prije početka II. Lionskog sabora biva izabran za kardinala i bio je,
kako kažu, duša sabora. Svojom blagošću i učenošću pridonio je kod smirivanja
strasti između Istočne i Zapadne Crkve. Nije dočekao kraj sabora, umire između
14. i 15. srpnja 1274. Papa Grgur X. održao je veličanstveni govor njemu u čast
jer ga je iznimno cijenio i naredio je svim svećenicima po cijelom svijetu da
svaki odsluži misu za njegovu dušu. Bio je doista cijenjen od svih. Siksto IV.
proglasio ga je 1482. svecem a Siksto V. 1588. ubrojio ga je među crkvene
naučitelje.
Najpoznatije djelo koje je izašlo iz pera svetoga
Bonaventure je »Put duše k Bogu«,
gdje opisuje put uzdizanja duše k Bogu preko šest stepenica. Vrhunska
filozofska, mistička i teološka rasprava.
A također jedan je od životopisaca svetoga Franje. Njegova »Legenda maior« jedno od vrhunskih
dijela toga vremena. To djelo je popratila izjava: »Pustimo da jedan svetac piše o drugome«. To sve govori kakvim su ljudi smatrali već za života svetoga
Bonaventuru.
Posebno mjesto u njegovu životu zauzimala je posvećenost
Srcu Isusovu. Iz tog Srca crpio je snagu za svoj rad i djelo. Potpomognut
neizmjernom snagom i milošću nebeskog Oca, ostavio je dubok trag u srcima i
životima svojih suvremenika pa sve do danas. Iako je bio jako učen, nikada
studij nije stavljao ispred molitve. Molitva je bila središte svega. I samo
zbog toga bio je sposoban učiniti sve ono što mu se pripisuje u zasluge.
Njegov krajnji cilj bilo je nastojanje zajedništva
sa Bogom i to nam je ostavio u nasljeđe. Budimo spremni odvažiti se na taj
korak u svom životu i dopustimo molitvi da mijenja nas pa će se i svijet
mijenjati. Jer velika dijela nisu rezervirana samo za druge, kako u prošlosti
tako i danas, već i za nas same. Nemojmo razočarati nego dajmo sve od sebe da
učinimo ovaj svijet boljim mjestom za život, svjedočeći ljubav i milosrđe našeg
Stvoritelja, baš kao i sveti Bonaventura.
