POGLAVLJE I
U ime Gospodnje. Počinje život Manje braće:
Pravilo i
život Manje braće jest ovo: opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa
Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Brat Franjo obećava
poslušnost i poštovanje gospodinu papi Honoriju, njegovim kanonskim izabranim
nasljednicima i Rimskoj crkvi. A ostala braća moraju slušati brata Franju i
njegove nasljednike.
Prvo
poglavlje Potvrđenog pravila Manje braće ne razlikuje se mnogo od proslova i
prvog poglavlja Nepotvrđenog pravila. Ovdje Franjo puno preciznije i sažetije
započinje »život« svoga reda. Na samom početku, kako to i dolikuje svakom
Franjinom činu, nalazi se uzdanje i pomoć u Božjemu imenu. Franjo sve radi uz
Božju pomoć i sve upravlja Gospodinu. Na jednom je mjestu i sam rekao:
»Gospodin mi dade braću!« – želeći tako svima pojasniti, a u prvome redu samome
sebi, kako Red nije njegova tvorevina, nego Božja. Sebi nije prisvajao nikakve
zasluge, nego samo milost da mu je Bog podario braću. I upravo sebe, u
zajedništvu sa svom braćom, na početku Pravila stavlja pod Božje okrilje. Tako
svaki brat pri čitanju Pravila, odmah na početku, stavlja svoj život u Božje
ruke i od njega ište pomoć. Bez imena Božjega nema ni života Manje braće. Čim
se izgubi ta svijest, gubi se i smisao Reda. Ako se nešto ne počinje u ime
Božje, nije franjevačko, nije u Franjinom duhu. Stoga, s tom jednom kratkom
rečenicom Franjo braći otkriva istinsku snagu koja je njemu dala polet za
franjevački način života. I s tom jednom rečenicom želi da sva njegova braća
svoje živote u Redu počinju upravo u ime Gospodnje. To je ujedno i sigurna
zaštita protiv Zloga koji »kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždre.«
(Pt 5, 8) Onaj koji zaziva ime Božje, opire se protivniku čvrstom vjerom.
Brat Franjo
život svoje zajednice sažima u jednostavnoj rečenici: »opsluživati sveto
evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i
u čistoći.« Za Franju živjeti redovnički znači živjeti »kristovski«, po primjeru
samoga Krista. A Kristov život opisan je u evanđeljima. To evanđelje Isusa
Krista Franji je uvijek iznova progovaralo i sam je tražio, kad više sam nije
mogao, da mu se čitaju zapisi evanđelista. U tim je čitanjima otkrivao Isusa
kao živu osobu, kao onoga koji mu govori što treba čini, koji mu pokazuje pravi
put i koji ga nuka da ostavi sve i pođe za njim. Upravo se i Franjina odluka o
redovničkom životu temelji na snazi evanđeoske riječi Isusa Krista. Franjo u
evanđelju ne vidi slova, on gleda osobu, gleda Isusa Krista i plače od radosti
kojom ga on obasiplje. Franjo ne shvaća uvijek sve, inače ne bi čitao o pravom
Kristu, stoga njegovo tijelo, duša i cijelo biće odgovaraju toj neshvaćenosti
Božjega zahvata u ljudsku povijest. Franjo cijelim svojim bićem odgovara na
evanđelje; ostavlja sve ono što ga prekriva i skriva, te potpuno gol (slikom
iskonskog odnosa prvih ljudi s Bogom) ide u život slijedeći glas svoga
Spasitelja, bez srama i stida kreće u novi život, u novi odnos sa živim Bogom. Upravo
»opsluživanje svetog evanđelja« franjevcima znači otkrivati Isusa uvijek
iznova, a evanđeoski savjeti poslušnosti, bezvlasništva i čistoće braći daju
snagu da ostanu čvrsti u vjeri i životu Manje braće.
Briljantnost
Franjine jednostavnosti i crkvenosti uočava se upravo u njegovoj podložnosti
papi i mjesnim biskupima kad bi se nalazio u njihovim biskupijama. On je u
njima vidio pravu sliku Kristovih učenika koji su nastavili biti pastiri svojih
stada i koji su bili odgovorni za svoje vjernike jačati ih u vjeri. Sebe ne
stavlja u neki povlašteni položaj nego se daje u poslušnost te tako slijedi
Kristov nauk i njegovu želju za stvaranjem Crkve. Franjo vrši reformu, ali ju
vrši u Crkvi. Mirno, poslušno, sveto. Tako uči i svoju braću: da u poslušnosti
izgrađuju već ovdje na zemlji Božje kraljevstvo izgrađujući sami sebe
poslušnošću. Poslušnost je bitna jer daje milost poniznosti i suživota u
zajednici. Poslušnost čini da uvijek i svugdje budeš manji te tako nikad ne
izgubiš svoj identitet u Redu Manje braće.
