Poziv, kao trag Božjeg pohoda, nam ne daje odgovor na pitanje što sam, nego tko sam. Poziv me određuje. Poziv kao takav poznat je u cjelovitosti samo pozvanome i Onomu koji poziva.
Temeljni poziv svake osobe, njezino osnovno određenje jest biti čovjek, međutim, ne bilo kakav čovjek nego čovjek po mjeri Isusa Krista. Za razliku od zvanja u kojima mi imamo inicijativu i koja sami odabiremo, postoji jedno zvanje u kojem inicijativa ne dolazi s naše strane nego s Božje. To je zvanje posvećenog života, a ostvaruje se u svakodnevnoj komunikaciji između poziva i odaziva.
Jedinstven događaj u životu svake posvećene osobe jest zbiljnost i stvarnost zvana poziv. On duboko zasijeca u biće pozvanog čime ga oblikuje i definira kao osobu. Poziv, kao trag Božjeg pohoda, nam ne daje odgovor na pitanje što sam, nego tko sam. Poziv me određuje. Poziv kao takav poznat je u cjelovitosti samo pozvanome i Onomu koji poziva. U tome leži sva njegova ljepota i jedinstvenost, čari uzvišenosti i odlike zahtjevnosti. Pozvana osoba redovito nakon što osjeti Božji zahvat, nakon što čuje Božji glas, biva stavljena pred izbor. Izabranost iziskuje spremnost odgovora. Nitko ne može odgovoriti umjesto pozvanog. Pozvani bira sam. Sam daje odgovor. Ukoliko se osoba odluči živjeti posvećeno, bilo u klerikalnoj bilo u redovničkoj zajednici, ona nije sigurna u ono što je čeka. Pozvana osoba svojim izborom ne pristaje na sadržaj izbora. Ona kreće na put u nepoznato.
Kao što svako životno zvanje sa sobom nosi i određenu odgovornost za ono što obavljamo tako je i Božji poziv upućen nama zahtjevan. Poziv nije poziv samo na govor i djelovanje nego prije svega poziv na slušanje i odgovaranje. To je cjeloživotni proces, a ne prolazan trenutak. Poziv je trajno slušanje i osluškivanje Božjega u nama. On se nužno mora odvijati u svakodnevnoj komunikaciji s Drugim, s Bogom samim. U tom pogledu često nastaju poteškoće. Naime, sve se više u zajednicama nalaze osobe koje ne žive ono što su zavjetovali ili osobe koje u svojim životima rade kompromise sa svijetom i svjetovnim. Takvi često umanjuju vrijednost Božjeg zova i u stanju su reći da poziv nije zahtjevan i da se može živjeti kako se hoće. Tako se pozvani uhvati u zamku da sve manje teži za onostranim, a sve se više posvećuje svjetovnim stvarima. Počinjemo sami sebe držati važnijim od Onoga koji nas je pozvao. «Držati važnijim od njega sama sebe, potrebe i želje trenutka – to je kušnja koja nas uvijek ugrožava. Jer tako Bogu osporavamo njegovo božanstvo, a svojim Bogom držimo sami sebe ili čak moći koje nas ugrožavaju», veli Joseph Ratzinger.
Svojim odgovorom na poziv započeli smo rast u kojem se oblikujemo i rastemo, njegujemo i uobličavamo vlastiti duh u suglasju s Duhom Božjim. Vlastiti poziv teži produbljivanju. Nitko nas tako ne može oblikovati kao Bog koji nas zove. Svako produbljivanje traži slušanje, slušanje glasa Učiteljeva koji je tu i koji nas zove (usp. Iv 11, 28). Produbljivati poziv i svakodnevno rasti u pozivu znači ući u boj, u borbu, borbu koja nije ništa drugo doli borba na život ili smrt. Isusov poziv onima koji žele biti njegovi jest jasan: «Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.» (Mt 16, 24). Isus evanđelja nije odvjetnik koji će nam dopuštati da radimo što želimo. Isus evanđelja je zahtjevan i odvažan. To je Gospodin koji kori i odgaja, upozorava i opominje (usp. Heb 12, 5-6). Pozvani je dužan komunicirati s Isusom evanđelja. Ukoliko dođe do toga da Isusa smatramo nečim drugotnim, a bavimo se naizgled važnijim stvarima, tada nam niti te važnije stvari ne će uspjeti. Sam nam je Isus rekao da bez njega ne možemo ništa učiniti (usp. Iv 15, 5).
Pozvani je dužan komunicirati s Isusom na više načina. Prije svega, sakramentalnim životom, molitvom i klanjanjem. To treba biti u središtu našega života. To treba biti meritum jedne zajednice i jedne posvećene osobe. Kada dođe do toga da ovo postaje sporedno tada više nismo Božji. Jer poziv od nas traži trajno opredjeljenje - ili ćemo biti Božji ili nas ne će biti. Poziv se živi dostojno (usp. Ef 4, 1) i sveto (usp. 1 Pt 15, 16). On je kao biljka koju se brižno njeguje i hrani. Ukoliko ne natapamo svoj poziv rosom Duha Svetoga često i ustrajno, postat ćemo zakržljale i necjelovite osobe, osobe u kojima se dogodio rascjep između životnih ideala i stvarnoga života. U tom pogledu kapelica treba prestati biti samotište, a postati oratorij.
Svetim smo pozivom pozvani (usp. 2 Tim 1, 9). To treba uvijek imati na umu. Ako postanemo srcem toga svjesni i naš će se život početi mijenjati. Upravo je naš svakodnevni život zoran odraz življenja poziva. U svim životnim situacijama se vidi jesmo li Božji ili nismo. Biti Božji traži napor, 'mučeništvo' svakodnevne vjernosti evanđelju gdje se s Isusom hodi ne samo po svadbama i zabavama, po trgovima i obalama, nego i na križnom putu. Nama je ići putem kojim je on hodio (usp. 1 Iv 2, 6). Tko traži drugi put van puta križa, nalazi još teži križ. Tko traži radost i veselje izvan križa taj nalazi samo veću muku i patnju. Ona se ne mora odmah pokazati u životnom hodu, ali će u određenom životnom trenutku postati vidljiva onima s kojima posvećena osoba živi. Svijet danas treba osobe koje će naviještati i živjeti Riječ, osobe čija ponuda ne će biti površna i plitka, s nizom dvosmislenih šala i banalnim humorom. Svijet treba svece. Svetac se ne rađa nego postaje. Svetac je osoba po mjeri Isusa Krista, osobe koja je živa Božja Riječ i koju se jedino može shvatiti u živom odnosu s njim. «Ispunjen se život događa s njim, po njemu i u njemu – Životu, bez početka i bez konca» (A. Vučković). Živimo odvažno i hrabro, ali nadasve dostojno i sveto vlastiti poziv sve do časa kada ćemo s Njim moći blago izdahnuti govoreći: «Consummatum est!» (usp. Iv 19, 30).
