Marija anđeoska – ili kako sam spoznao plavu ljubav

Postoji na svijetu toliko mjesta. Postoji toliko svetih mjesta, mjesta gdje vjerničko srce zaigra nekom posebnom radošću. Sva ta mjesta uistinu su bljeskovi nebeske ljubavi prema nama koji, u ovoj dolini suza, tražimo put k svojemu Cilju. Svatko od nas ima neka svoja mjesta. Mjesta koja, iako pripadaju tolikima drugima, ipak na neki neobičan način pripadaju samo nama, pripadaju samo meni. Ljudi pamte mjesta gdje su naučili plivati, gdje su pali na vozačkom ispitu, mjesta gdje su upoznali onu pravu osobu (ili Osobu), mjesta gdje su izgubili dragu osobu, mjesta koja su odredila, u manjoj ili većoj mjeri, njihov život. Sva ta mjesta postoje u nama i svako to mjesto čini nas onima što jesmo.

Čujem melodiju zvona kako se prolijeva cijelom dolinom. Ja opet, kao i uvijek, prisjećam se onih zvona, njih nekoliko koji sviraju meni najdražu i dobro poznatu melodiju. I ova zvona sviraju sličnu melodiju. To je melodija doma. Hodam laganim korakom i svakim otkucajem srca bivam bliže. Poseban je to osjećaj. Ovdje, daleko od svega i od sviju, srce osjeća neku posebnu slast, raduje se posebnom radošću, ljubi posebnom ljubavlju. Dok hodam, čujem toliko glasova ljudi oko mene. Tek pokoju riječ razumijem, ali to nije ni važno. Ova gospođa svojim je osmijehom rekla sve, bez obzira što nisam razumio niti riječi od onoga što je popratilo osmijeh. Odgovorio sam osmijehom i nastavio dalje. Na samom ulazu poznati glas trznu me iz mojih misli. Na jednostavan upit odgovorih još jednostavnije, odmahnuh glavom. Koliko god lijepo zvuči njegov poziv, ono što me čeka unutra neopisivo je ljepše. I ulazim unutra. Već sam nekoliko puta posljednjih nekoliko dana bio ovdje, ali osjećaj je još uvijek jednako snažan i uvijek iznova neponovljiv. Gledam tamo naprijed i vidim svoje odredište. Ubrzao sam korak i osvrćem se oko sebe. Počinjem se ljutiti: na sebe, na ljude oko sebe, na one koji su upropastili ovo divno čudo ljubavi Božje bespotrebnim kamenom i cementom, staklom, zlatom, kristalima i srebrom. Zašto su to učinili? Zastajem. Spustio sam glavu i razmišljam. No, što god pomislio čini mi se da nemam pravoga odgovora. Još uvijek stojim spuštene glave i tek na zvuk pjesme koja dopire iz moga odredišta usuđujem se dignuti glavu. I gledam. Gledam veličanstvenu baziliku, predmet moje ljutnje, a onda pogled usmjeravam naprijed i oči mi zastaju na Mariji anđeoskoj. Ne mogu se više ljutiti. To je naprosto tako, ako se čovjek zagleda u smisao, sve ono drugo, kakvo god bilo, nije ni važno. Ovo mjesto, Marija anđeoska, nije mjesto ljutnje nego ljubavi, mjesto milosti i simbol potpunog predanja. Više nego ikad prije, ubrzavam korak i prilazim k Porcijunkuli. Prije nego sam ušao podignem glavu i pogledam nebo čijeg prostranstva djelić vidim kroz staklo kupole. Ušao sam u Mariju anđeosku. Ovo je moj svijet.

Postoje mjesta na kojima čovjek s pravom može reći da u njima živi svoj svijet. Marija anđeoska, za mene, takvo je mjesto. Često se sjetim Asiza, grada našega oca i brata Franje i uvijek, ali uvijek, Asiz za mene predstavlja najprije Marija anđeoska. U tom imenu kao da stoji i opstoji sva snaga franjevačke ideje, sav žar prvotnog ideala i izvor one ljubavi koja se tolika stoljeća izlijeva po cijelome svijetu. Marija anđeoska moj je izvor nadahnuća. Neću vam govoriti što sam doživio u toj crkvici koju je Franjo tako žarko ljubio. Neke stvari pripadaju samo meni. Ali, mogu vam reći kako izgleda moja Majka iz Marije anđeoske: Ona je sva u plavom. U Njoj, u plavo zaodjenutoj, spojila su se moja dva izvora, moje dvije velike ljubavi. Marija anđeoska moje je mjesto daleko, daleko od mojega mjesta. U njoj uvijek iznova otkrivam Njezina Sina i otkrivam sebe. U nju se uvijek iznova vraćam. U njoj sam osjetio i spoznao ljubav Majke, ljubav koja gori i izgara plavim plamenom predanja u ljubavi.