Franjo je u Crkvi vidio nositeljicu apostolskog autoriteta i vjerodostojnog tumača riječi, života, nade i ljubavi koji su po Kristu darovani svijetu. Crkva je Franji bila majka. Svećenici su mu bili izvor života i mudrosti. Često se s njima susretao i učio od njih o Svetom pismu.
Nažalost, danas se slika Boga pretvorila u sliku Boga kao džuboksa – Boga od kojega nešto tražim, izmolit ću nekoliko molitava i On me mora uslišiti, što je potpuno pogrešna slika.
I sam je postao jedan od svoje subraće koji su bili progonjeni, lažno optuživani, mučeni i ubijeni, ne zbog onoga što su činili, nego zbog onoga što su bili – Kristovi.
Počeo sam razmišljati što je to toliko tužno u tom filmu i to me je dovelo do ponovnog oduševljenja za ovaj film koji sam pogledao više puta.
Dolazi njemu, takvom kakav jest – sumnjičavom, umornom, otvorenom i ranjivom. I ne skriva ništa, pokazuje rane, približava se. I u tom susretu nešto se dogodi.
Danas cijela Crkva uzdiže zanosne pjesme hvale svome ljubljenome Zaručniku i poput apostola Petra daje svjedočanstvo pred svijetom o njegovu uskrsnuću i o tome kako ga Bog postavi sucem živih i mrtvih!
Kroz ova tri dana Crkva slavi najveća otajstva našega otkupljenja, čuvajući spomen na svoga Gospodina raspetoga, pokopanoga i uskrsloga.
Fratri su ga većinom opisivali kao uzornog i pobožnog redovnika, dosta šutljivog i pomalo ozbiljnog lica, ali jako dobroga srca.