Franjo je u svojoj besplatnoj inicijativi nastojao ljubiti do kraja i Bog je tu ljubav potvrdio vidljivim znakovima. Franjo prima Kristove rane u trenutku zanosa, koji nije napuštanje svijeta, već otvaranje svijeta Bogu, točnije, očitovanje činjenice da je svijet već zagrljen od Boga.
Isusovi sunarodnjaci ostaju zaprepašteni skandalom i odbijaju priznati ono što ih u Isusu nadmašuje jer se drže onoga što je na istoj razini s njihovim svakodnevnim životima. Isus ima pravo očekivati da u njemu prepoznaju barem proroka, čak i ako ostanu zatvoreni. Na taj način vjera vene i u našim životima. Isus, previše poznat, više nije niti uznemirujući niti poticajan niti čak zanimljiv; čak ni njegova riječ više nije proročanska jer smo navikli na njegovu mudrost.
Vrijedni smo ga samo ako gledamo u daljinu s njim, samo ako na putu i u ograđenom prostoru napravimo mjesta za nepoznate ovce čije je ime spomenuo i koje su potrčale slušajući njegov glas.
Biti kršćanin, zapravo, ne znači samo vjerovati da Bog postoji i da je svemoguć, već da je djelovao i želi djelovati kroz svoga vlastitoga Sina koji je došao među nas. Ne samo da je došao k nama i dokazao svoju solidarnost s nama vodom svoga krštenja, već nam je i dokazao svoju ljubav kroz vodu i krv koje su potekle na križu iz njegova kopljem probodena boka.
Stoga ćemo uvijek početi iznutra, iz onoga dijela svog srca koji želi živjeti Evanđelje; malo pomalo počet ćemo razmišljati poput Boga, voljeti poput Boga, za istinsko dobro onih koje nam stavlja na put.
