Članci autora: fra Josip Stanić

Govor koji ne dotiče moje iskustvo uglavnom ostaje besplodan. Isus nikad nije bio apstraktan. On je govorio i činio.

Mene je pronašao onaj koga sam tražio i ne znajući da ga tražim. Darovano mi je ono što ne bih mogao ni zamisliti ni tražiti. Oslobođen sam okova kojih se sam ne bih mogao osloboditi.

Ako se prvo priznam izgubljenom ovcom – onim tko je i sam potreban radosne vijesti, a onda je u svome životu iskusim, postat će mi nemoguće ne propovijedati evanđelje. Ono me nužno izvodi iz logike sebičnosti.

Isus ispunja rupe u zakonu, one prostore koji mi omogućuju da se sakrijem iza izvršavanja zakonskih odredbi i pravila, ne mijenjajući život. Ako pristanem živjeti po Isusovu zakonu, onda ne mogu biti legalist. U tome je sadržana nova pravednost.

Upoznavanjem istine o vlastitomu životu i otvaranjem Bogu koji oplođuje moje siromaštvo omogućuje mi se ispravno živjeti međuljudske odnose.

Dakle, da bismo mogli biti u ispravnome odnosu s bližnjima, moramo biti svjesni vlastite grešnosti. Nije dovoljno tek reći: „U redu, i ja sam grešnik…“ pa onda pokositi bližnjega svojom kritikom. Nije pravi put ni ostati sâm sa svojim grijehom. To može dovesti do očaja. Tek kad u Božjoj prisutnosti upoznamo vlastito stanje, kad pogledamo svoj život u istini i shvatimo da smo nesposobni svojim snagama pobijediti grijeh, možemo početi razumijevati same sebe te vlastiti odnos s Bogom i bližnjima.

Njegova volja da nas spasi i ljubav za nas očitovale su se u nevjerojatnu činu utjelovljenja. Ipak, dao se ograničiti našom slobodom.

Moguće je stalno pokušavati učiniti nešto za Boga, prinositi žrtve, darove, molitve, a da je sve to potpuno odvojeno od naše svakodnevice. Da se time ne mijenja odnos prema našim ukućanima, prema onima koje susrećemo. Ako je tako, onda nešto nismo shvatili. Ako Boga poznajemo, onda ljubimo jedni druge. Ako smo upoznali njegovo milosrđe i ljubav, nema boljega načina da mu uzvratimo nego da takvo milosrđe i ljubav iskazujemo bližnjima.

Isus je sâm prošao put pšeničnoga zrna u otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća i daje nam se kao kruh na euharistijskomu stolu. Želimo li svoj život sačuvati za vječnost, valja nam se ne štedjeti nego razdavati. Neka nas blagovanje njegova tijela ojača da i naši životi mognu postati životi za druge, da mognemo – lomeći se poput kruha – ustrajati u teškim trenutcima koje nam naši svagdani donose.