Ovdje Isus kao da želi, osim zatvoriti usta farizejima i herodovcima, pedagoški ih poučiti da se bar podsvjesno zapitaju: Pa čovječe, čija je to slika na tvom srcu? Čim ste mi došli to pitanje postaviti, vaša svijest samo misli da ste me došli iskušati. No, vaša podsvijest duboko negdje u srcu zna i pita se: Čiju ja sliku na srcu nosim? Tragam uporno za izvorom sreće, ali ga još upornije ne nalazim.
Kada čitamo ovaj evanđeoski ulomak, možemo primijetiti da je u Petra uvijek prisutan strah. Strah od mora, valova i nevremena. Teško mu je napraviti iskorak u nepoznato. No, ovdje često previdimo jednu bitnu stvar. A to je da Bog vjeruje u čovjeka. Bog vjeruje u Petra. Štoviše, Bog više vjeruje u Petra nego on u samoga sebe. Poziva ga da iskorači.
Kada čovjek ima mir, u tišini i osluškivanju samoga sebe i svoga srca može uvidjeti put kojim ga Bog šalje. Tek tada zastori će se pomaknuti a mi ćemo vidjeti balet. Tada, naše slavljenje i svjedočanstvo zaodijevaju se smislom. Duhom osnaženi, možemo ga svjedočiti drugima i reći zajedno s Kristom: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“
Zato, sestro i brate, sjetimo se danas našega krštenja i vode kojom smo očišćeni i shvatimo da je to nešto mnogo dublje od samog polijevanja vodom. Tu je sami Bog rekao tebi i meni: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«
Jedino dobro kojeg se može sjetiti i koje ga potiče da i on čini dobro, to je ljubav koju smo mu pružili. Jedino takva ljubav ne umire. Živi i prenosi se dalje.
No, iako se nalazi pred prijetnjama subjektivizma, relativizma te religioznog indiferentizma, pitamo se, može li i treba li danas u ovakvom okruženju religioznost naći svoje mjesto te pred kakvim se izazovima nalazi.
O takvoj bezinteresnoj ljubavi nema smisla ni govoriti. Ulazimo u opasnost da promašimo bit. Brate i sestro, Isus računa s tobom. Ne pita te ništa. Doslovno ništa. Samo: »Ljubiš li me?«
Ljubav je umrla. Čudimo se zajedno koji je način izabrao. Križ. Gledamo u Krista koji je ostao bez svega onoga za čime mi ljudi trčimo, za što se mi molimo i onoga čemu mi spomenike gradimo.
Zato kad sam u kolotečini, neka te ne zavara to što govorim. Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem. Što bih volio da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu.
