Članci autora: fra Filip Miloš

I sam je postao jedan od svoje subraće koji su bili progonjeni, lažno optuživani, mučeni i ubijeni, ne zbog onoga što su činili, nego zbog onoga što su bili – Kristovi.

Neka ovo blagoslovljeno vrijeme, u kojem svoje domove pripravljamo i za svećenikov godišnji pohod, bude ujedno i priprava našega srca, kako bi se novorođeni Krist mogao u njemu nastaniti i posvetiti našu obitelj, kao što je posvetio svoju onoga trenutka kada se u njoj rodio.

Kada zastanemo na stubištu našega samostana i bacimo pogled s trećeg kata na Aveniju ispred crkve, vidimo često isti prizor: uvijek netko na trenutak zastane, prekriži se, pomoli, ili na neki drugi način iskaže poštovanje Onome koji se krije unutar zidova ove građevine. I tada se pitamo: „Što ljudima znači ovaj samostan i crkva?“ Kamen i beton ne pamte, ali ljudsko srce i um čuvaju uspomene i sjećanja. Zato zavirimo malo u prošlost i vrijeme koje je iza nas…

Križ, koji po našoj logici ostaje znak osude i kazne, po Božjem zahvatu postaje stablo koje donosi vječni život. Krist je uzeo patnje i grijehe svih ljudi i ponio ih na križ, te dragovoljno i nedužno trpio.

Veliki tjedan i Vazmeno trodnevlje vrhunac su liturgijske godine. Crkva proživljava otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Ovaj tekst želi približiti smisao i ljepotu tih dana, kako bismo ih mogli živjeti svjesni onoga što se događa i dopustiti im da nas vode prema uskrsnom otajstvu.

Je li ti se ikada dogodilo da si nešto skrivio kao dijete, napravio neku štetu ili nered i onda nisi znao što učiniti? Skrivao si se od roditelja i bojao njihove reakcije? I onda naletiš na oca ili majku, a oni te samo pogledaju i sve ti je jasno iz tog jednog pogleda? Taj pogled može biti oštar ili blag, ali govori tisuću riječi.

Prava bit je u zajedništvu i susretu s bratom čovjekom.

Neće nas spasiti ni zlatne grobnice, ni najnoviji BMW-i i Mercedesi, ni ajfoni ni influenceri, nego Ljubav, po kojoj će nam se i suditi. Koliko smo ljubili njega i koliko smo ljubili drugoga.

Kako je moguće da onaj koji radi upola manje, pa čak i samo satak vremena, na koncu dana dobije istu plaću kao i onaj koji je od jutra na njivi? Nije li naš trud vrjedniji i naš proliveni znoj veći od onoga koji se pojavljuje u zadnji tren?