Kušnja u pustinji
Isus je svojim četrdesetodnevnim postom posvetio i našu četrdesetodnevnu pokoru. Naučio nas je da ovih četrdeset dana nisu svrha samima sebi, nego nas ovih četrdeset dana treba vratiti u dublji odnos s Bogom.
Isus je svojim četrdesetodnevnim postom posvetio i našu četrdesetodnevnu pokoru. Naučio nas je da ovih četrdeset dana nisu svrha samima sebi, nego nas ovih četrdeset dana treba vratiti u dublji odnos s Bogom.
Misao na svete potiče nas na razmišljanje da i naš život mora biti svet i shvaćen u funkciji budućeg života te da imamo odgovornost da ga postignemo. No čašćenjem svetaca Crkva ne traži na prvom mjestu njihov primjer, nego zajedništvo s njima.
Iščekivanje je stil života. Uvijek smo u opasnosti to zaboraviti. Iščekivanje prati čovjeka od Edenskog vrta, sačinjava čovjeka Starog zavjeta i čovjeka Novog zavjeta - od njegovog početka preko naših dana pa sve do kraja vremena.
Marija je pralik, tip Crkve; Crkva kakva treba biti i kakva će biti na nebu. Zato nas današnja svetkovina podsjeća kakvi trebamo biti. Ona nas vraća u svakodnevicu kako bismo preispitali svoju nutrinu, svoj odnos s bližnjima, s Bogom, svoju vjeru, ufanje i ljubav. Ona nas poziva da sudjelujemo u Marijinu „Da“, u njezinu sjedinjenju s Kristom u muci i otkupljenju kako bismo sudjelovali i u njegovu uskrsnuću.
Duboko je i poučno što nam Crkva stavlja ovu svetkovinu u liturgijskom ciklusu koji je slijedio otajstvo utjelovljenja Gospodinova, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća njegova te silaska Duha Svetog na apostole. Kao da se ovom svetkovinom još jednom zaokružuje cijela priča našega spasenja, velikih djela (usp. Lk 1, 49) koje nam učini Trojedini Bog, no ne kao da bi završila, nego se nastavila i u našoj svakodnevici.
Zaista, mnogo se toga može reći o svetom Josipu, a nakana je ovoga teksta biti poticaj da svatko sam uđe u odnos s njime, da sam otkrije bogatstvo koje njegov život u sebi skriva, da mu se moli, da mu povjeruje i da se pouči od njega. Jer ako se sam Sin Božji dao poučiti od njega, zar nećemo i mi?
Isus je veći od križa. Kao što se sam preobrazio tako on preobražava i križ; on nakon Krista nije više sablazan nego znak našega spasenja. Mi se hvalimo križem Gospodina našega Isusa po kojem smo spašeni i oslobođeni (usp. Gal 6,14). Križ je mjesto na kojem je Isus proslavljen. I kako je proslavljena Glava tako će biti proslavljeni i udovi. Zato u ovom vremenu korizme, kad si iznova posvješćujemo Isusov križ, a i naše vlastite, povucimo se u osamu, intenzivnije se molimo. U toj osami Isus se preobražava pred našim očima jer svaki ga put sve bolje upoznajemo i spoznajemo.
Ne čudi me vidjeti Boga u slavi i moći. To mu ionako pripada. Ali vidjeti ga u muci, popljuvana, izrugana, izranjena i raspeta, to je već teže. Vidjeti ga u mojoj muci i nevolji – i to je teško. Vidjeti ga na prijestolju poniznosti – malom kruhu, svetoj Hostiji – i to je teško. No on se upravo učinio gladnim, žednim, golim, bolesnim i utamničenim kako bismo mu se već ovdje na zemlji mogli približiti, kako bismo ga već ovdje mogli vidjeti i ljubav mu iskazati.
Danas je dan kada cijela Crkva slavi i blagoslivlja Gospodina zbog njegova milosrđa i utječe mu se s pouzdanjem. Da, Božje milosrđe traži pouzdanje i vjeru; upravo ono što je Isus tražio od Tome i Apostola. To pouzdanje i tu vjeru možemo naći u ranama Uskrsloga jer zagledani u njih nalazimo žive znakove Božje ljubavi i milosrđa za nas.