Liturgija je poput igre koja ima svoja vlastita pravila i zakone. Podiže i gradi svoj vlastiti svijet koji vrijedi kad se u nju stupa i koji zapravo prestaje kad je igra okončana.

Dok često puta, sudjelujući na 'svečanim' misnim slavljima, s udivljenjem gledamo kađenje, čemu se zapravo divimo? Što nam to nesvakidašnje, drukčije, uvijek iznova privuče pozornost? Što uopće označuju oganj, miris i dim u liturgiji?

Oltar je jedan da označava jednoga Spasitelja Isusa Krista i jednu Euharistiju Crkve (Rimski Pontifikal, Red posvete crkve).

Svi smo s udivljenjem promatrali, preko televizora ili uživo, nedavno otvaranje i zatvaranje Olimpijskih igara u Pekingu. Svi ćemo se složiti da je bilo "veličanstveno".

Oči su prozori duše, kaže se. One, doista, izražavaju naše unutarnje stanje. One kazuju mnogo. I bez pomoći riječi, one kazuju mnogo. Šutnja kazuje mnogo. I to me oduvijek fasciniralo. Kako šutnja može govoriti?

Ne treba puno tumačiti kako je život zamršen i kako se ponekad teško izvući iz zamki u koje upadamo. Nerijetko te zamke postavimo mi sami.

Danas slavimo jednu od najvećih svetkovina, svetkovinu Duhova ili Pedesetnice, kada se spominjemo silaska Duha Svetoga na Mariju i apostole koji su u molitvi slavili židovski blagdan Pedesetnice i ponizno čekali Isusovo obećanje – Duha Branitelja. (Dj 2, 1-14)