Već smo spomenuli da su teološki posljednice, barem danas zadržane u liturgiji, prebogate, iako autori mnogih nisu sa sigurnošću poznati. Dostatno je analizirati našu posljednicu Veni, Sancte Spiritus da bi se otkrilo bogatstvo nomenklature Duha Svetoga.

Teologija nam je od bitne pomoći u shvaćanju hoda Boga s čovjekom kroz povijest. Ona u taj hod donosi i razjašnjava mnoge nepoznanice i bistri pogled zamagljen slojevitošću i isprepletenošću čovjekova hoda kroz povijest.

Zašto bi netko želio križ? Svi bi htjeli biti bez križa, lagano krstariti kroz život, bezbrižno uživati, a sad netko postavlja zahtjev, čak uzdiže na razinu vrline, željeti križ. Želja je, dakako, povezana s drugim dijelom: uzimanjem

Krist mijenja, preobražava, pretvara. Pred sobom ima konkretne elemente, bilo da su to osobe ili stvari, te od njih čini nešto novo i time pokazuje svoju snagu i moć.

Vazmeno otajstvo jest vrhunac Božje ljubavi. Taj tjedan je najsvetiji i najobredniji tjedan u liturgijskoj godini koji bi trebao biti arhetip za sve ostale tjedne u godini.

Čemu ovaj tekst? Što njime želim postići? Htio bih se nakratko osvrnuti na neka pomalo čudna razmišljanja koja kolaju društvom.

Danas se crkva spominje sv. Tome Akvinskog (1225-1274), Anđeoskog naučitelja, čovjeka, kojemu je strah Gospodnji sladio srce, davao radost i veselje, redovnika, kojemu je strah Gospodnji bio početak mudrosti i kojemu je opijao srce. Prezbitera, koji je zadobio vijenac mudrosti.