Oči su prozori duše, kaže se. One, doista, izražavaju naše unutarnje stanje. One kazuju mnogo. I bez pomoći riječi, one kazuju mnogo. Šutnja kazuje mnogo. I to me oduvijek fasciniralo. Kako šutnja može govoriti?

Ne treba puno tumačiti kako je život zamršen i kako se ponekad teško izvući iz zamki u koje upadamo. Nerijetko te zamke postavimo mi sami.

Danas slavimo jednu od najvećih svetkovina, svetkovinu Duhova ili Pedesetnice, kada se spominjemo silaska Duha Svetoga na Mariju i apostole koji su u molitvi slavili židovski blagdan Pedesetnice i ponizno čekali Isusovo obećanje – Duha Branitelja. (Dj 2, 1-14)

Liturgija Velikog petka prožeta je temom mučeništva koje prethodi slavnoj pobjede, čemu je svjedok liturgijska crvena boja. Osobito je snažna gesta prostracije svećenika predslavitelja obreda koja označuje duboku počast ogoljenom oltaru, Kristu koji je za nas predan.

Unatoč stavu današnjega navodno modernoga društva da je važnije posjedovati nego biti, duhovna hrana je ono bez čega ne možemo živjeti u punom smislu riječi i to bi nam korizma trebala pokazati. Ovo je milostivo vrijeme kada treba (ako već nismo) napraviti veliki preokret u našim životima.

Danas je došašće, uostalom kao i Božić, pomalo izišao iz okvira vjerskoga jer je doživilo svoju komercijalizaciju. Razdoblje došašća obilježeno je utrkom trgovaca i nastojanja kako što više zaraditi. S pravom se možemo zapitati je li važnija duhovna ili materijalna priprava?

Ona je najbolji putokaz svome sinu, našem Bogu; bila je njegova vjerna nasljedovateljica, vjerujući da je on Emanuel, uvijek je spremno pokazivala na njega, kako nam je to i prenio Ivan: Što god vam rekne, učinite. (Iv 2, 5b)