I mi smo danas u velikoj opasnosti da pored euharistijskog slavlja, koje je izvor i vrhunac našega života, budimo slijepi i zaslijepljeni. Naša se zaslijepljenost očituje u tome da preko logike slavlja i znakova koje Bog za nas čini ne prepoznajemo prst živoga Gospodina.

Bez zdrave konkurencije ne bi bilo nikakvog napretka i zato nema ništa loše u tome da hoću uvijek iznova biti bolji, kada shvatim da negdje zaostajem i želim to popraviti i poboljšati.

Razbaštinjenje od svega što nas sputava na putu ka Isusu Kristu je nužnost ukoliko želimo živjeti evanđeoskim životom. Gospodin Isus od nas ne traži da ne smijemo ništa imati, nego traži da ništa od onoga što imamo ne priječi naš put prema njemu.

Isus nas poziva da udovima koje imamo, posebno ovim danas istaknutima budemo na korist svome bližnjemu. Umjesto da svojim koracima brata vodimo pogrješnim smjerom, budimo hrabri nogama gaziti i onim nekada teško prohodnim putovima da i onaj komu je teže može proći i hoditi stazom života.

Svijet od nas uvijek iznova traži obrazloženje zašto se isplati ići upravo za Isusom Kristom. Stoga kršćanski govor uvijek iznova traži novost i ljepotu. On se nikada do kraja ne može izreći, a u svakom novom susretu traži dublje i snažnije poniranje.

A da bismo nekoga čuli i upoznali potrebna nam je tišina. Marija nam je tu pokazala svojim primjerom. Ona je u tišini osluškivala i u svom srcu prebirala i pohranjivala. Tek je onda krenula.

Poniznost je potrebna da vidim u Isusu kruh života. Imam li hrabrosti u malome ga tražiti? Imam li hrabrosti u slabom ga vidjeti?