Dati se voditi Duhom znači zadobiti Krista za svojega brata, a Kraljevstvo nebesko za svoju domovinu. Mi tako postajemo »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi« (Rim 8, 17), tj. dionici života koji nikada ne prestaje.

Za potpuno jedinstvo i usidrenost na Boga potreban je cjelovit čovjekov odgovor i vapaj njegova srca, a ne nikako polovičnost po kojoj bi današnje kršćanstvo ostalo samo još jedna u nizu ljudskih utopija.

Čovjeka čeka proslava. Čovjek hodi prema konačnoj proslavi, a Bogočovjek Isus Krist za njega zagovara pred Ocem, proslavljen! Otajstvo je to veliko!

Ona je velikodušna, dobrostiva je ona, ne zavidi, ona se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo...

Hoditi za Kristom znači slijediti ga na »izvore vodâ života« (Otk 7, 17b) iz kojih se crpi snaga za takav hod i na kojima se pronalazi crpilište vlastite životne sigurnosti.

Petar je primjer pada čovjeka i Božjeg zahvata u ljudsku egzistenciju s konačnim rezultatom, gdje je on dopustio da ga Gospodin zahvati, da uniđe do kraja u njegovo plašljivo srce i da ga ispuni vjerom.

Klanjamo se Osobi koja je Osoba dovijeka kao Bog, a kao Čovjek već u krilu Djevičinu. Utječemo se Blaženoj Djevici Mariji kojoj je podarena jedinstvena milost biti ona koja je nosila Osobu Sina u vlastitoj utrobi.